KORA HUNT

U čijim sam se očima onomad utopio
I koju sam u svojima zauvijek zamrznuo
Tako da više nijednu ne vidim jasno
Tek kroz prizmu tvoga odraza,
Kora Hunt.

Ti, s čijeg me ovratnika krzno
Poškakljalo po nosu u jesen ’78.,
Dok još nikome nije smetalo.
A najmanje meni.
Ma koješta! Nikad mu to nisam oprostio,
Kora Hunt.

Ne, nisi ti bila stroga i hladna.
Pa ne bih te ni ostavljao takvom
U onim kratkim slučajnim susretima
Na hodniku Filozofskog fakulteta!
Ne bi bilo pristojno uskratiti tom pogledu punom iščekivanja
Anegdotu koju ćeš još iste večeri staviti pod jastuk.

Održavala si naše povremene
Naoko slučajne susrete
Pristojnim odmakom i nepristojnim pogledima.
O, sasvim sigurno,
Bilo je to namjerno održavanje nenamjernih susreta
Kojima se nismo predavali, koje nismo prisvajali,
Ali koji su zauvijek prisvojili nas.

Ti, pred čijim sam, ozebao, stajao vratima
U vlastitu zagrljaju
Jednu noć.
Ma čekao bih još i dulje
Da si samo naslutiti dala
Jednim neodlučnim pogledom iza zavjese,
Kora Hunt.

Ne znam gdje si,
Kao što nikada znao nisam,
Ali nekako slutim gdje ćeš biti
I ove srijede u podne,
Kao i svake srijede ’78.
Zažmiri, Kora Hunt,
I sretnimo se slučajno, po navici,
Na onom stubištu koje nas je uvijek
Samo trenutak kasnije vodilo različitim putovima.
Smisli što ću reći,
a ja ću zamisliti odglumljenu ironiju u tvojim očima.
Obećanjem da ću ti dati «jednu za pod jastuk»
I da te neću iznevjeriti
Kao što ni ti mene nikada nisi,
Ma gdje bila,
Kora Hunt.

(Ana Lovrenčić, 2008.
slikovnost. Catalin Nimigeanu)