Piše: Romano Bolković

Navratim ja večeras do mame na lasagne i gledam kroz prozor, prema Sljemenu, u hladnu, kišnu zagrebačku noć.

Zna me majka, zna da je to neki zov divljine, da je to u meni, točnije u Bolkovićima, da ne možemo biti doma, da sam posljednjih 8 godina života promijenio i karakter i genetski OIB i demonsku ćud, da to naprosto nisam ja, jer ja od srednje škole nisam jednu noć proveo kući, i gleda kako besciljno kružim pogledom ponad zagrebačkog sjevera, pa me upita:
– Ideš van?
– Ne, odgovorio sam. Još uvijek sam virozan a, čuj, ja kao da više nisam iz ovoga grada: po prvi puta u svome životu ne mogu krenuti nasumce, odlučiti po putu gdje ću, i vani naći bez prethodnog dogovora barem dvojicu, trojicu poznanika na nekom od mjesta koja ispisuju moju nokturalnu topografiju. Idem doma.

Mama sluša, ima ona tu neke svoje objekcije, zna da sam hirovit kad je samoća posrijedi, da ponekad žudim za njom, a ponekad bih pred murijom prošao kroz crveno samo da s nekim popričam, i taman me je uljuljkala oprobanim savjetima i rutinskim, majčinskim obzirom, kad li me pogodi direkt posred virozne nosine:
– Čuj, a nećeš gledati boks?
Sekundu sam zastao ošamućen, odložim beštek, okrenem se i upitam svoju mater, sedamedsetijednogodišnju gospođu koju vrlo dobro znam:
– Čuj, a ti ćeš gledati boks?
– Naravno.
– Ti se zezaš?, ponadao sam se.
– Ne, zašto?
– Dobro, tko boksa?, upitam ja pokušavajući vratiti stvari u normalu, jer, normalno, moja stara veze nema s boksom, kako bi znala tko boksa!?
– Kličko.
Ne mogu objasniti što sam tad osjetio. Smijao bih se, a ništa mi nije jasno: kad je zavoljela boks, zašto, kakve veze ima moja majka s Kličkom, zašto je baš zbog Klička zavoljela plemenitu vještinu… mirijada pitanja u jednom jedinom trenu, u treptaju oka.
– Dobro, a zašto voliš gledati Klička?, pristao sam na sve, kao što vidite.
– Zato jer je on tako skroman i normalan, on to sve riješi, pobijedi, i onda skromno to prokomentira i ode., objasni moja mater svoju fascinaciju Kličkom, fascinaciju koja to i nije, jer upravo opisan karakter ne izaziva fascinaciju, nije on jedan od tih puvandera, on je tako skroman i normalan, on to sve riješi, pobijedi, i unatoč tome što je najbolji ode skroman, baš kao da se ništa nije dogodilo.

Tako je moja mama zavoljela boks a ja sam na kraju devete runde jedim okom gledao Klička, a drugim u hladnu, kišnu noć, ponad trešnjevačkih krovova.

Ovo pišem napamet, ne gledajući u tastaturu, još grogi.