Piše: Edit Glavurtić
Fotografija: Radomir Kujundžić

Još koji dan, i zrakom će zalepršati žuto lišće, u svom posljednjem letu prema zemlji. Gledam ga, i tražim na njemu ostatke ljeta, zlatnog sunčanog praha, radosti ptica. Gdje su sad zelena jutra kad su nam krošnje svojom svježinom i cvrkutom ulazile u sobu?

Gdje je sunce koje nas je budilo, njegov žar i svjetlost, kamo je nestao osjećaj da će ljeto trajati zauvijek?

Je li se promijenilo samo godišnje doba, ili smo se pomalo i mi promijenili?

Što je s nekadašnjim ljubavnicima, nježnostima koje su izmjenjivali, pjesmama koje su voljeli, gdje se izgubio tajni svijet za koji su samo oni imali ključ? Ostaje li sve to zabilježeno u nekom međuprostoru, ili zauvijek nestane kad ljubav prođe?

Volim vjerovati da je tu negdje, uvijek.

Sve dok je pjesnika koji gledaju lišće kako pada, i pritom misle na ljubav.