Piše: Edit Glavurtić

Jutros su ispred mene hodala dvojica, tražeći na parkingu pred zgradom svoj automobil. Stariji je nekoliko puta zastao da odmori, a mlađi ga je podupirao, otvorio mu vrata, pomogao ući u auto, zatvorio vrata.

Sin, čovjek od kojih pedesetak godina, i otac preko sedamdeset.

Raznježio me taj prizor, kao i svaki put kad mu slučajno svjedočim na ulici, kafeu, liječničkoj čekaonici. I jutros me ispunila neka tuga pomiješana s nježnošću dok sam ih gledala tako slične; u držanju, hodu i obliku glave.

Ne znam tko su ti ljudi, i sigurno ih više nikad neću vidjeti, ali privukla me njihova bezglasna priča. Od topline i strpljivosti mlađeg i meni je u trenu postalo toplo.

Svojevremeno, poznata njemačka glumica ispričala mi je kako svoju majku posjećuje jednom u dvije godine, za vikend. A jedan kipar iz Beča, sa svojim ocem bi povremeno ”popio čaj svakih nekoliko mjeseci… razumijete to valjda.. svatko ima svoj život, nitko nikom ne smeta, to je civilizirani način“.

Kimnula sam glavom da ne ispadnem necivilizirana divljakuša, ali nisam baš razumjela. I u blizini glumice, i u blizini kipara, bilo mi je hladno.

Ljudski hladno. Razumijem, naravno i obaveze, brzinu života, razumijem i strah za egzistenciju, brigu za vlastitu obitelj, vječitu žurbu i stres, ali, u što se to pretvara ovaj svijet? Kamo to ljudi tako žure, i koji im je krajnji cilj ako nemaju tih kratkih pola sata za svoje ostarjele roditelje?

Gdje se zagubila Ljubav, taj maleni dodatak koji dužnost preobražava u nježnost? Možda je ovi ljudi nikad nisu ni upoznali, jer je roditelji nisu darovali djeci, pa je djeca kao odrasli ne mogu i ne znaju vratiti.

Puno je takvih priča i sve su duboko žalosne.

Ipak, otac i sin s parkinga jutros potvrda su da postoje i sasvim drugačije priče. One u kojima Ljubav ne postavlja pitanja i ne traži razloge, nego voli svoje staro i bolesno. I nalazi vremena, uvijek ga nalazi, jer zna da negdje postoje vrata iza kojih netko osluškuje korake i ti su mu koraci sve, a zvuk zvona najljepša glazba.

Zato Ljubav žuri i kupuje usput sok i omiljeni kolač, pa utiskuje poljupce u smežurane obraze, i šapuće ”ma budi mi tu samo još malo, ništa meni za tebe nije teško… samo da te još malo gledam, slušam kako dišeš, da te češljam. Jedino ti imaš ključ mog djetinjstva, samo ti opraštaš i kad ne razumiješ, a dan mi je ljepši kad te vidim čak i kad zanovijetaš kako samo ti znaš”.

Tako razmišlja Ljubav. I zato juri; u drugi kvart, grad, ili državu, u bolnicu, starački dom, juri jer zna da je svakim danom sve manje vremena, i nimalo je nije briga za ni za civilizirane načine, ni za izgovore. Ona samo hita prema onim vratima iza kojih je čeka Ljubav.

Vjerovali ili ne, u tome jednom jedinom detalju sadržano je sve je u čemu se ljudi međusobno razlikuju.