Zbog nevjerojatnih laži koje su danas izašle u medijima u kojima nitko ne želi objaviti tekst koji sam poslala prije nekoliko dana roditeljima djece srpske nacionalnosti, objavljujem ga ovdje, jer nemam drugog prostora. Hvala onima koji su se odvažili iskazati mi podršku.

Poštovana ravnateljice, nastavnice i roditelji,

pišem vam povodom “problema” koji su nastali nakon mog posjeta satu hrvatskog jezika jednom šestom razredu u osnovnoj školi “Siniša Glavašević” u Borovu naselju. Tog petka (27.09. 2013.) sveukupno sam nazočila na tri sata nastave dobivši ranije dopuštenje od ravnateljice, kako bih malo poslušala sat i porazgovarala s djecom o tome kako vide život u Vukovaru, svoj grad, prijatelje i što bi željeli promijeniti.
Povod je bio reportaža koju pišem o Vukovaru za jedan ugledni njemački časopis, a priča o odrastanju i školovanju samo je jedna od mnogih. To bi tek bila crtica u kojoj, bez vašeg dopuštenja (sukladno novinarskoj etici), nitko ne bi bio spomenut imenom i prezimenom. U idućem posjetu školi takav isti razgovor planirala sam imati s djecom koja pohađaju nastavu u suprotnoj smjeni. Nastavnica Skender omogućila mi je razgovor s djecom koja su bila jako zainteresirana da upoznaju pisca i da razgovaraju o svom životu i problemima. Moje viđenje tog sata bilo je takvo da su oni jedva dočekali da se izraze, da ih netko sa strane posluša, da pokažu da o svemu imaju svoje mišljenje.
Atmosfera na satu bila je vedra i opuštena, a po mom sudu to je moguće samo uz nastavnika koji djecu potiče na izražavnje i uz kojeg se osjećaju ravnopravno i slobodno. Između svega o čemu smo pričali, o tome kako žele bazen i kino, o tome što treniraju, što bi voljeli biti kasnije, dotaknuli smo se i teme nacionalne podijeljenosti. Djeca su vrlo svjesna svega i moj je dojam da rado pričaju o stvarima o kojima odrasli šute.
Ovo su bila neka od njhovih zapažanja na satu koja sam dobro zapamtila, a vi procjenite da li im je to naštetilo. Jedan učenik je rekao da među nama nema nikakve razlike, da svi imamo kožu, nos, kosu, oči i da malo drugačije govorimo, i da smo svi ljudi. Da je važnije imati dobre i odane prijatelje, a ne Hrvate ili Srbe. Jedan drugi je rekao da bi volio kada bi svi skupa išli u školu. Sav razgovor je bio toliko afirmativan i pozitivan u smislu suživota, a završen je tako da je jedan od učenika ispričao svoje iskustvo koje bi trebalo, po mom mišljenju, stajati na ulazu u školu:

“Između nas nema nikakve razlike, ja treniram košarku sa Hrvatima, i jedina razlika među nama je kad mi kažemo srećno, a oni sretno, mi trojka, a oni trica. I kad netko nekome udari “faul”, nikad ne kažemo da je to zato jer je netko Srbin ili Hrvat, samo mu damo ruku i podignemo ga.”
Po mom sudu, zaslužio je gromoglasan pljesak. Ispričajte ovo vašoj djeci, ako nisu nečime uplašena ili neiskrena, potvrdit će vam. Nakon sata prišlo mi je nekoliko djece tražeći moj autogram i govoreći kako im je to bio najbolji sat hrvatskog jezika. Ako smatrate da poruke do kojih smo došli na tom satu, pune uvažavanja, želje za suživotom i prava na vlastito mišljenje trebaju biti izvor problema i razlog da se nastavnicu sankcionira, ne mogu reći drugo, nego da mi je neizmjerno žao.

Nikada nisam pomislila da bih uvrijedila vašu djecu niti im sugerirala išta neprikladno, pored svega, sama sam po struci nastavnica, a i roditelj. Ovim putem, još jednom apeliram na smirivanje tenzija do kojih je očito došlo zbog prekomjernog straha od “Drugog” kao i, nadam se, nesporazuma, i odgovorno tvrdim da nitko od djece nije bio nesretan ili uznemiren. Ako su bili uzbuđeni, to uzbuđenje je bilo pozitivno jer su napokon otvoreno pričali o onome, o čemu, usudim se procijeniti, nemaju puno prilike. Tog dana iz škole sam izašla puna pozitivnih osjećaja, smatrajući kako uz djecu tog šestog razreda ovaj grad ima šanse za bolju budućnost.

Srdačno,
Ivana Simić Bodrožić