Piše: Edit Glavurtić
Fotografija: Radomir Kujundžić

Kupila sam je u jednom od onih lijepih, malih dućana kakvih je osamdesetih godina u pasažima Ilice bilo dosta, a pripadali su gradskim obrtnicima. Moglo se tu pronaći ručno rađenih cipela, vrhunskih šešira, kišobrana, torbica i finog nakita, a svaki taj dućana za mene je bio Aladinova čarobna špilja. Prilično sam novca izdvojila tada za komad kašmira boje cimeta i uvelih ruža, ali kad se zaljubim, ne pitam za cijenu.

Zapravo je takva marama bolje odgovarala stilu zrele gospođe, nego vrlo mlade djevojke kakva sam bila, pa je više ležala u ladici nego što sam je nosila, čekala je samo svoje vrijeme, jer već nekoliko godina kasnije, od nje se neću razdvajati. Biti će za mene čisto čudo, i utjeha od ravnodušnih ulica grada koji ne poznaje moje korake, ni melodiju mog jezika.

Klimt, Otto Wagner, Mozartove sonate, secesijske pozlate i kajzerovi perivoji ljeti su još nekako i djelovali, ali s prvim mrazom, sve to više nije bilo dovoljno. Ili nije bilo dovoljno moje, ne znam.

Osamljenost bi dolazila predvečer, sa prvim svjetlima, spuštala se preko krovova, i odjednom mi je nedostajalo sve.
Najviše život, a zatim i grad koji sam voljela.

Njegove sam mirise kao čudom udisala s one marame svaki put kad bih se njome omotala, i koji su me pratili najprije kao napast, a uskoro kao potreba. Bila je to moja tajna i ja sam je skrivala, jer to može razumjeti samo onaj čije nozdrve pamte mirise pečenih kestena pod Uspinjačom, i maksimirske šume u listopadu.

Jutarnje magle na Savi, tišinu mirogojskih arkada, dvije ulaznice za Kinoteku, kavu u Corsu, lišća koje pada po tišini Dubravkinog puta uvečer, jednu klupu na Štrosu, kišu na tramvajskom staklu prepune jedanaestice.

I djelovalo je, svaki put je djelovalo baš kao što djeluje košulja zaboravljena u ormaru nakon što netko ode, i u komadu bezazlene tkanine ostavi svoje mirise kojima ne možeš odoljeti, pa uranjaš u njih da te spase ili unište. Mene je marama spašavala, jer me nosila daleko od mjesta na kom nisam željela biti, pomagala mi da nekako izađem na kraj s maglom koja nije bila moja, da se sakrijem. Eh, sitnice, mirisi, cigarete, sve što u pravom trenutku može utješiti bolje od stotinu riječi i svih ideologija svijeta.

Na kraju, ta je marama jednostavno nestala, u jednoj od mojih selidbi zagubio joj se trag. Nisam to odmah opazila, a kad jesam, sve sam pretražila, no uzalud… nisam se čak mogla ni sjetiti kad sam se zadnji put njome omotala. Bila sam malo tužna, ali sam ubrzo zaboravila, jer velike promjene već su bile pred vratima, i ja ću se uskoro vratiti za Zagreb, i ušetati u istu onu jesen koja mi je toliko nedostajala i… smiriti se.

Možda je u šarama moje marame sve vrijeme bila ucrtana tajna mapa koja me vodila natrag kući? Pa kad se put otvorio, ona je jednostavno nestala, kao što već čarobni predmeti nestanu i zamete im se trag, kad ispune svoju svrhu.
Nemaju li sve sretne priče upravo ovakav kraj?