Piše: Edit Glavurtić
Fotografija: Lars van De Goor

Listopad je kao most kojim se sve vraća u točku s koje je krenulo; još malo, i krug će se zatvoriti. Ptice su odletjele za toplinom, za njima je ostalo prazno nebo, sunčev zlatni sat usporava otkucaje, mijenja se ravnoteža dana i noći. Dok gledam kako nestaje svjetlo, nekako godi sakriti lice u šal, i popiti topao čaj.

Tišine listopada vraćaju mi sve moje rastanke, i sve što me ikada boljelo, upravo sada ponovo boli. Kao što samo može boljeti praznina stolice na kojoj nitko ne sjedi, zaboravljene rukavice i poštanski sandučić u kom nema pisma. Odsutnost koja govori da je netko ili nešto ranije bilo tu, a više nije. I ne bi ta praznina bila tako prazna da toliko ne fali ono što ju je ispunjavalo.

Sadašnja moja bol, bila mi je nekada radost, kao što će ono što sad volim, jednog dana postati moja tuga… to je neminovnost na koju unaprijed pristajem i ne pogađam se. U tome klupku nemoguće je uzeti jedno bez drugoga, u zagrljaju kojim dočekujem već je i oproštajni zagrljaj.

Jesen je kriva za sve, mislim, dok gledam kako se sunce odjednom sakrilo, nebom promiču sjene, a lišće pada i pada po praznoj stazi.

Netko je otišao, ili će možda netko doći. Tko zna? I u listopadu i u životu sve je moguće.