Piše: Angela Bonacin

Što je umjetnost? Čemu umjetnost? Za koga?

E da, postoje riječi o kojima sve znamo ali ipak čekamo da ih netko zapiše. I stranice koje rado čitamo tamo negdje iz naslonjača. Postoji kultura i povijest kao dragocjena baština nekih tuđih vremena. Naših ne.

Postoji ljepota duboko skrivena u našim očima. I potreba beskrajna da nešto dijelimo, kao da smo sunce. A kome i kako? Kako da te navedem da se odmakneš od svega. Čisto da dijelimo jedini prozračni dio nas. Tu smo slobodni. I slušamo lišće koje šušti iz nas, u nama… Iz nekih bliskih parkova, zaboravljenih putova, oskvrnjenih krajobraza…

Uvijek će nam se smijati. Ljudi i posljedice. Nisu vremena za istraživanja iskona. Ali mi volimo crteže i skice i boje na prstima. Volimo ciklame.

Sve je potpuno nebitno, ustvari.

Došla je jesen. To znamo. Uvijek je jesen. Smeđa i u još nekim bojama.

Uvijek je besmisao. I iza ljepote zlo- vješto skriveno.

Možda smo beskorisni psi lutalice koje žele zatvoriti u logore. Možda samo tome služimo.

Pogrešno rođeni u najvećoj od svih uobrazlija. Zove se život i rado masakrira.

Znam samo da je ljepše kad sve kapa, miješa se, otvara i rastvara. Nikada te neću spoznati živote ali rado ću te iskoristiti. Najviše tvoju grubost kojoj ne znam stati na kraj.

I uvijek ću bez razloga biti ljubazna. Drugačija od tebe. Samo da ne misliš da ti uvijek pobjeđuješ.
Jer nisi pobijedio. Beethoven je stvarao gluh, tu su zapisani brojni tvoji porazi. I naši uzmaci. Dalje se samo nastavljalo.

Zatvoren samo u samoći, tvoj ljudski izdanak zna mnogo više nego što piše.

Mnogi su pogrešno mislili da postoje vječni gubitnici.

Ali iza njih je ostajalo ono jedino što je pomilovala vječnost.

Kako nakon svega još možeš tražiti od nas da šutimo, da se skrivamo, da nas postiđuješ svojim bezobraznim opaskama.

Jesmo li robovi onih koji ništa ustvari ne razumiju? Zato što nose sa sobom toljage?

Sigurna sam, daleko, daleko, svakoj se riječi klanjaju zvijezde. Možda kradu ritam naših rečenica.

Njih sanjamo. Nisu nešto što možeš zarobiti.

One nas posvećuju. I svijetle našim mrakovima.

Volimo utiho pobjeđivati.