Piše: Marijan Grakalić

Svojedobno sam negdje susreo ideju kako je Zagreb grad bez književnosti odnosno da je književan tek onoliko koliko tu pojavu u njega donose ili u njemu otkrivaju ljudi koji nisu Zagrepčani, koji u njemu žive silom prilika ili zato što nemaju gdje drugdje, zato jer im je tu pružena prilika dobrog posla, afirmacije i zarade ili su tek u Zagrebu prepoznali njihov talent pa sada vladaju igrom riječi oko toga grada napućena pričama nadošlima sa svih strana i ponad svih drugih tu zatečenih nemoćnika izraza i slova, onih kojima je i tako navodna književnost strana. Takvo antologijsko preseravanje u neku je ruku isto ono što je nekada bila ofanzivna propaganda onih ideala i vrijednosti koji su zanosili mlade časnike Wermachta i drugih dušmanina nudeći im mitski sliku ibermenšena kao opravdanje zločina. Ustvari, svaka je segregacija poniženje pa je neupitno da je i književnost koja je danas ponegdje u njezinoj službi ujedno isto to, izraz i dio koji tek služi tome da potvrdi i ustoliči nepravde prema čovjeku, naciji, klasi, grupi, vjeri, gradu ili nekoj drugoj meti, jer, izloženi takvoj poruzi i šporkom umu svi smo tek mete i žrtve.

Zašto je ovo važno ako je riječ o malom i lokalnom događaju kao što je to bio Prvi gornjogradski književni festival koji se održao u Zagrebu od dvanaestoga do četrnaestoga listopada? Sudjelući na festivalu književnosti jugo-sfere krajem svibnja u Pančevu i Beogradu potvrdilo se isto pravilo, ono kulturne ali i svake druge fragmentacije, moćnog rubnika uma koji nastoji na isti način kao i ovdje u Zagrebu slobodu i moć književnosti upregnuti i lišiti slobode i identiteta, domovine i susjedstva, grada i svijeta, ne bi li tek poželjne i popularne misli i osjećanja bile mjerom onoga što je prijatno i dobrodošlo u ovaj vrli novi svijet. Upravo je zato odgovornost pisca iznad komercijalnog blaga i užitka možebitna solidna uhljebljenja, jer pisac koji odluči da je sluga takvih htijenja tek je ćato u onom nevidljivom i sveprisutnom duhu dogme koja se pomirila sa nejednakošću i smrti i koja ih svojim riječima i naricanjima opravdava.

Tako je Gornjogradski književni festival zamišljen kao jedinstveni nastavak onih ideja i misli slobode i umjetnosti koji oduvijek postoje kako u hrvatskoj i zagrebačkoj, tako i u svim drugim književnostima. Kao događaj koji ustvari i ne bi bilo nešto posebno, ali u okolnostima epohe u kojoj živimo, dakako da to jeste. Jest i zato što Gornji grad nije samo memorijalni centar onih nemilih zagrebačkih književnih uspomena i sudbina koje su zbog siromaštva i bijede umrli prerano, skončali u ubožnicama ili se kao pjesnik Josip Sever smrznuli jedne zime uz prugu nedaleko kolodvora. On je humak u srcu grad koji stoji iznad svih naših tragedija i podjela, ali ujedno i mjesto susreta s drugima kao što je to svojedobno bio legendarni američki pjesnik Alen Ginsberg koji je tu na terasi Malog Lapidarija čitao svoje slobodarske stihove. Dakako, činili su to posvuda po Gornjem gradu i brojni drugi naši i strani pjesnici i pisci u potrazi za magijskim Helikonom ili nekim drugim čudom, možda ponekad i u bijegu od sljepoće mita, represije i čizme svakojakih terora, ili tek zbog ljubavi bez koje ne bi postojao onaj peron s kojega se putuje u život umjetnika. Tu s perspektivom na grad koju zauvijek promatra sa svoje klupe bard naše moderne književnosti A. G. Matoš, u ulicama gdje su otvorene prve gradske knjižare i kavane, prvi teatar i uz njega kasino, pivnice, među plaćama i zgradama čija je povijesna vrijednost neupitna, stiče se dojam kako je književnost jednom romantično i sjetno a pored puta i drugom snagom dosegla stvarnost.

Uostalom nema tu nikakvog isključivanja kao niti bilo kakve ideološke forme koju bi se trebalo slijediti kada se radi o Gornjogradskom književnom festivalu. Jedini kriterij je sama književnost, proza i poezija, ili ljubav prema njoj a što se vidi i iz zbornika koji je tiskan s radovima 55 autora iz zemlje i inozemstva. Nije to bilo ni tako teško niti nemoguće. Godinama svoje razgovore koji se snimam i objavljujem na internetskim portalima pripremam i vodim u četiri gornjogradske birtije, Cinkušu, Didovu snu, Valhalli (Runa) i Pod starim krovovima. Dolaze mi tu prijatelji, znanci i uvaženi pisci, oni slabije poznati, izlažem radove slikara i fotografa i organiziram druženja, jasno, ne tek za karnevala. I sve smo se dogovorili u pet minuta.

Tako je cijeli projekt festivala mogao biti autonoman, ne oviseći ni o kome, a najmanje o trgovcima knjigama ili onima koji danas vode naše tranzicijske izdavačke kuće stvarajući nepremostive ponore između ukusa i zarade kada je o knjizi riječ. Pisac za pisce ustvari ima i onaj drugi kriterij, kolegijalan i dobrohotan, kao prema familiji koja raspršena ipak ponekad bude i okupljena. Potreba da se stvarnost nadoknadi ponekad je tužna, no bolje je kada je svečanost. Posebno se tako osjeća čovjek kada iz ničega i bez ičega napravi sve ono što je naumio.

Shodno prilikama okupila se mala ekipa. U goste za prvi dan nastupa došli su pjesnici iz Bosne i Hercegovine, Slovenije i Srbije moleći da promocija njihove zajedničke zbirke pjesama bude u program Gornjogradskog književnog festivala. Pridružili su nam se i kolege iz Švicarske, pjesnici kajkavskoga jezika među Alpama a ujedno i vizualni umjetnici Vlado Franjević i Rajka Poljak. Sam je festival pjesmom otvorio Enes Kišević. Drugog dana našli su se na festivalu dobri prijatelji i pisci kao što su Pero Kvesić, Tahir Mujičić, Božica Jelušić, Irena Lukšić, Sead i Filip Begović, Milan Fošner, Marina Krleža, da spomenem tek neke, a zadnjega Snježana Banović, Eduard Pranger, Kruno Čudina, Silvija Šesto, Sanja Pilić, Vitomira Lončar, Sanja Šantak, Korana Serdarević i brojni drugi. Zahvaljujući više slučaju nego namjeri projekt je bio predstavljen Darinku Kosoru, predsjedniku Skupštine grada Zagreba, pa smo tako namakli sredstva da tiskamo Zbornik prvog zagrebačkog književnog festivala koji je izašao na 300 stranica u tvrdom uvezu.

Književnost i Gornji grad, naš autohtoni festival je uspio. Susreti i druženja gornjogradskih pisaca pokazali su kako se umjetnost uopće ne obazire na ona malograđanska mišljenja koja bliska moralnom nacizmu svetost kulture i književnost ne vidi u gostionicama, iako ista tamo često i nastaje. Nama je tamo bilo baš dobro, uz kantautore i muzikaše, ljude slučajno zatečene u riječima, ljude s pričama i lica s pjesmama. U atmosferi dalekoj od onih mračnih sila sebeljublja i nastrane sakate svijesti koja osim higijene književnosti pretpostavlja i svaku drugu, odvijala se tri noći za redom književnost u javnosti, damo gdje dolazi iz prve ruke i gdje je svakome dostupna. Ostavljam po postrani zagovornike poezije za ambulantu ili ludnicu. I dalje pušim jednostavne cigarete, ponekad krđu, a u narkotičnim snovima proganjaju me Opatija i Ibar s filterom kojeg je volio moj djed.

Književnost se dogodila u javnosti nakon poduže pauze. Zatvaranje festivala u ponedjeljak navečer poetskim su teatrom izveli Irene Sekrez Šestić i Goran Matović, gore, na Gornjem gradu, istom onom sa kojega se ruši svaki zeleni autobus niz jednu beogradsku padinu ili pak stiže u bivšu zagrebačku adresu u ulici Proleterskih brigada, istoj onoj gdje i danas, majke mi, postoji sudbina iz pjesme iako je već dugo, moguće, nitko nije tako lijepo dotakao.