Piše: Edit Glavurtić

Nedavno sam pročitala citat J.J. Rousseaua koji kaže ovako: ”Ništa značajnije ne može učiniti otac za svoju djecu, nego to da voli njihovu majku“.

Eh sad, ako ste ikada u rukama držali Roussauove „Ispovijesti“ i probili se kroz više od sedam stotina stranica teksta, a ja jesam, tada nećete znati što biste s ovim citatom započeli. Čitajući, brzo čete shvatiti da su Rousseau bile važne samo dvije stvari: njegove ideje i on sam.

Svoju Therese, s kojom je živio udobno i mirno, spominje periferno, i nemate osjećaj da mu je važna toliko da bi joj posvetio citat. Imali su petero djece koja roditelje nisu upoznala, jer ”značajno što je otac za njih učinio” bilo je to da ih je dao u ubožnicu.

Spomenuto je to usput, bez navođenja razloga, više kao kratka bilješka, kao kad bi netko rekao „pada kiša“ i zatvorio prozor. Paradoks je što sam u tako opširnoj biografiji, u kojoj zaista piše o svemu i svačemu, najbolje zapamtila upravo ovo. Možda su vremena bila takva da je bilo uobičajeno vlastitu djecu dati u sirotište, tko bi znao? Nisam o tome razmišljala,tek ovaj citat dao je tom činu ton duboke, istinske okrutnosti.

Proturječja se događaju otkako je svijeta i vijeka, ni najveći umovi nisu pošteđeni poze, da ne govorim o običnim, prosječnim ljudima.

U osnovi, nema nikakve razlike.

S jedne strane je riječ, s druge život, a između često duboka provalija.

A citati mogu, ali ne moraju imati pokriće, bez obzira što izražavaju neku životnu istinu, to ne mora biti ni vlastita istina, ni vlastito iskustvo.

U zadnje vrijeme sve se to i pogoršalo, i zaoštrilo, pa sve više osjećam golemu prazninu bremenitu riječima koje guše, isključivo inzistiraju, zlobe i gade, a u svojoj su pravoj prirodi obično smeće.

Puno je papirnatih svetaca koji idu i dalje od poze, pa moraliziraju i određuju drugima pravila kojih se sami ne pridržavaju, koji bi nametali standarde kako treba živjeti, dok sami žive drugačije, koji bi krojili tuđe svjetove prema vlastitim, uskim kalupima, iritirajuće glasni, prostački željni moći i kontrole. Mjera ljudskog i pristojnog nagrizena je licemjerjem.

Što je pod maskom tih papirnatih svetaca, i tko se pod njom krije?

Sasvim obični ljudi; naši susjedi, rođaci, radni kolege… pa i mi sami u trenutku kad olako sudimo drugome, ili govorimo nešto što ne možemo opravdati vlastitim životom.