Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Claude Moner

Sasvim nenadano, listopad nas je počastio sa nekoliko prelijepih dana miholjskoga ljeta, osobito dragocjenih, jer nisu kalendarsko pravilo, već iznenađenje i izuzetak. S ovim više nitko nije računao, jer jesen je već uvelike pokazala svoje sivo i mrgodno lice, i onda, odjednom, dogodilo se ono prekrasno meko svjetlo čiji je zlatni prah svemu dao privid nestvarnog, čarobnog i mogućeg.

Desila se pukotina u vremenu kroz koju je moguće živjeti čudo, na dan ili dva, ali čudima nije ni potrebno više od trenutka.

Jasno je da ovaj posljednji osmjeh ljepote ne može odoljeti stvarnosti, magla i mraz nepovratno će ga, možda već sutra, uništiti, i onda će biti ono što jest; vjetar i kiša u predvorju zime.

Ali dok traje, ovoj se magiji treba predati do kraja; kao ljubavi koja se pojavila nenadano, kad se čovjek zrelih godina već pomirio da je prekasno, pa na nju više i ne pomišlja, a ona, onako nestvarna bane niotkud, pa poništi kalendar, vrati mladost, želju i strast, u svom labuđem pjevu, posljednjem plamenu prije smirenja i gašenja.

Kao i u teškoj bolesti, kad se bolesnik pred kraj iznenada trgne, povrati, sjeti, osmjehne, na nekoliko sati ili dana ponovo priseban i pun nade, prije nego što će otići zauvijek.

Bablje ljeto je posljednji bljesak boje i topline pred zimu, strastveni trzaj života i ljubavi prije smiraja i tame, dragocjen kao udah.

Prekratko za život, ali dovoljno za čudo.