MILOVO SAM GARAVE I PLAVE…

427985_10150721434533834_1709676382_n

Pipe: Edit Glavurtić

Baš neki dan, moj prijatelj Miki Bratanić spomenuo je ovu staru pjesmu, jednu od mojih najdražih. Ne znam što je to u njoj što udara u krv, valjda savršeno pogođena nijansa jesenje tuge, jer ova je pjesma, u svakom smislu – jesen. I to ne ona zlatna i plodna, već panonska, večernje melankolična, ali i jesen tijela u kojoj čovjek bez vlastitog pristanka bezglasno klizi prema zimi, dok u njemu još mirišu i lipe i jasmin.

Glazbu je napisao mladi, tada anonimni Ivo Tijardović, na stihove svog slavonskog imenjaka Ive Kozarca, već pokojnog.

Pjesma je, dakle, stara stotinjak godina, a tuga u njoj ista kao i danas!

Znači li to da onda da tuga nema rok trajanja? Valjda je čuvaju u nekim posebnim bočicama, u specijalnim uvjetima, pa kad se podigne poklopac ona jednako odnese svakog tko joj udahne miris.

Zanimalo me kako je „milovati garave i plave“ pa sam, znatiželjna kakva sam, pitala neke kojima je to životni stil, kakav je osjećaj kad je u srcu tolika gužva? Odgovor je skoro svaki put bio da nikakve gužve nema, i da je sve vrlo čisto i jasno, jer kad se podvuče crta, ostane ime ili dva, dok se ostalo izgubilo, ili stopilo u jedno. Zašto me to nije iznenadilo?

Čežnju za zagrljajem kog ostaneš željan ne mogu ni nahraniti ni smiriti stotine drugih zagrljaja. A ova bi se pjesma davno već izgubila i u vremenu nestala da se na istu temu nisu neprestano ponavljale bezbrojne varijacije, uvijek iste, životne.

Svaki put kad je slušam obuzme me ta moćna, duboka tugu ravnice, različita od svih drugih tuga, jer ovdje nema mora koje bi je moglo umiriti, ni planine koja bi je zadržala, ništa… pa se onako teška valja i razlijeva preko rubova dok sve ne poplavi. Nema od nje zaklona, jer gdje postaviti brane kad je sve ravno i beskrajno, kad je sve njeno?

Prepustiti joj se, eto, to bi mogao biti put.

Dok vlakovi jure i ravnodušno nestaju u sumraku, i odnose ih daljine, a oni koji su u njima ionako imaju kartu samo u jednom pravcu. Uvijek.

I upravo zbog nemogućnosti povratka, jedan dio njih najčešće nikamo ni ne odlazi.

Pjesma:
zvonko bogdan – milvo sam garave i plave