Sa politologom Dejano Jovićem s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i savjetnikom predsjednika dr. Ive Josipovića razgovarala je novinarka Nicole Lucas iz nagrađivanog nizozemskog dnevnog lista ”Trouw”. Umnogome je to različit razgovor od onog kojeg bi s Dejanom Jovićem vodio neki domaći novinar. Perpektiva pogleda drugačija je kada se radi o zapadnijim medijima, njihovoj publici i interesiranjima, što je ek jedan od razloga da se razgovor prenes i u našem regionalnom portalu.na

Razgovarala autorica: Nicole Lucas

Politolog Dejan Jović je sretan zbog EU članstva njegove države. To pruža veliki osjećaj sigurnosti, tako kratko nakon rata. On se nada da će i ostale balkanske države brzo pristupiti Uniji.

Trajalo je deset godina. EU čelnici su 2003., na sastanku na vrhu u grčkom gradu Solunu svečano obećali kako u Uniji ima mjesta i za države zaadnog Balkana. Ovog je ljeta pristupila Hrvatska.

Kao nova EU članica i ova država sada ima pravo glasa oko daljnjeg proširenja. Da li će ostati vjerna obećanju iz Soluna ili će zatvoriti vrata za države poput Srbije, Albanije i Bosne?. Politolog Dejan Jović kaže da, ako se njega pita, neće. “Nama će ići u korist ukoliko se granica brzo pomakne dalje.”

– Hrvatska je sada nešto više od tri mjeseca članica EU. Kakav je to osjećaj?

“Čini se da smo sada označeni kao normalna država. Naravno da država nije savršena, ali isto tako nije više niti država s velikim problemima. Sada nismo više neprestano pod povećalom, ne daju nam stalno savjete, ne vrše nad nama stalni pritisak. Ovo je kraj jednog teškog tranzicijskog razdoblja. Sada se možemo uspoređivati s ostalim državama zapadne i središnje Europe, koje također nisu savršene ali su ipak prihvaćene kao normalne europske države. Ta ideja normalne države je veoma važna.

Biti dijelom Unije pruža i veliki osjećaj sigurnosti. Prije samo 15 godina se ovdje vodio rat. Ta su sjećanja još svježa. Ljudi žele sigurnost da se tako nešto ne može ponovno dogoditi. A još se nikada nije dogodilo da se neka članica EU raspala na tako dramatičan način kao što je to bio slučaj s bivšom Jugoslavijom. Ili da je napadnuta od strane neke druge države. Sve dok si izvan EU, postoji nesigurnost i osjećaj kako ti se svašta može dogoditi.”

– A što je negativno u članstvu?

“Neki će reći kako je teško sve koordinirati s drugim državama. Moramo čekati, za sada vidim više prednosti nego nedostataka.

Nadam se da Hrvatska neće jako dugo ostati granica EU ili da neće permanentno ostati granična država. To bi moglo imati velike psihološke posljedice. Tada se stvara ideja kako mi moramo “braniti Europu”. Pitanje je da li je to dobro za našu slobodu. Mi smo ovdje imali različite autoritarne režime. Najprije prije 1989. ali i kasnije. Tada smo imali, da tako kažem, autoritarni nacionalizam. Ne bih želio da dugo imamo ulogu granične policije EU. Daljnje pomicanje granice bit će u našu korist.”

– Zašto? Ne misli li jedan dio Hrvata: neka granica ostane ovdje, tako ćemo držati zatvorena vrata za bivšeg neprijatelja?

“Da, svjestan sam da svi u Hrvatskoj o tome ne misle isto. Onaj dio koji ja nazivam “konzervativno-nacionalističkim” dijelom Hrvatske rado bi da između nas i ostatka Balkana postoji stalni zid. Ipak, ja ne mislim tako. Ja smatram da je takvo nacionalističko stajalište naštetilo ne samo Hrvatskoj, već i ostatku Balkana. Mi smo prošlih godina poduzeli potrebne korake za normalizaciju odnosa sa Srbijom i Bosnom. Bilo bi veoma loše da se zbog EU ponovno podignu zidovi između Hrvatske i ostalih država u regiji.”

– Zašto?

“Ne bi bilo dobro da u Europi nastane rupa, da postoji jedan dio koji nije dio cjeline. Kada bi stalno postojala granica između Hrvatske i ostalih država regije te između tih država međusobno, stalno bi jačale svakakve nacionalističke tendencije.

Strogo čuvane granice nisu najbolja garancija za našu sigurnost. Najveća garancija sigurnosti su dobri odnosi sa susjedima i ostalim državama u regiji unutar istog okvira. Pored toga, pozitivno bi bilo da se i druge države oko nas razvijaju u istom demokratskom smjeru. Moguće EU članstvo može pri tom pomoći. Takav je učinak ta mogućnost imala i u slučaju Hrvatske.”

– Može li Unija još uvijek imati takvu pozitivnu snagu, imajući na umu sve probleme s kojima se trenutno susreće?

“Mislim da EU još uvijek ima veliku privlačnu snagu. Pogledajmo samo na države Arapskog proljeća ili na neke države bivšeg Sovjetskog Saveza. Smatram da se proces demokratizacije tamo odvija teže jer te države nemaju tako važan magnet u blizini. Pored toga, što je alternativa? Ostati izvan? Živjeti u nesigurnosti? Osjećati da nigdje ne pripadaš? Usprkos svim problemima EU je još uvijek razuman odgovor na probleme sigurnosti i demokatizaciije.”

– Ipak, čini se da u samoj EU ima veoma malo entuzijazma za daljnje proširenje. Čini se kao da EU poručuje: neka te države same rješavaju svoje probleme.

“Svjestan sam da je teško zbog krize. Ipak, smatram da mi možemo pružiti realističniju perspektivu. Zbog rata kojeg smo prošli te potpunog pada gospodarstva, naše je poimanje krize ipak malo drugačije. Mi EU možemo ponešto naučiti o Balkanu. Naravno da postoje mnoge predrasude. Jugoistočnu Europu treba gledati kao dio Europe, a ne kao nešto posve drugačije.” (Izvor: Trouw, nizozemski dnevni list, 14. 10. 2013.).