I ja sam živjela u Saraju sna

I ja sam živjela u Saraju sna,
a onda je prošlo i moje i tvoje vrijeme.
slavili smo rastanak.
Bilo je proljeće,
sjećam se, laste su se vraćale.
Nizali su se dani, mjeseci, godine
bez vremena za tugu,
za tobom rodna grudo.
Zaboravih tvoj jezik,
zaboravih imena nekih iz prve đačke klupe.
Maglovita su sjećanja u galeriji uspomena,
aquareli pastelnih boja,
impresionizam djetinjstva skriven
na putevima sazrijevanja.
Izvor Bosne,
drveni mostovi,
livada puna makova,
obrisi banova, markala, bazara,
grobovi bez imena,
tri tornja.

Tri tornja,
tri vjere,
danas tri istine.
I ruševine hramova,
knjižnica,
krhotine snova.

Strah je dolazio s neba,
a na okrvavljenoj cesti,
slomljenih krila,
bijela golubica
s maslinovom grančicom u kljunu.

Ja sam tek daleki svjedok tvog umiranja,
bjegunica iz gnjezda rođenja,
jer te se bezbroj puta odrekoh u sjećanjima,
zatajih te u uspmenama,
izgubih te u bujici rijeke zaborava.

oprosti mi godine neznanja,
oprosti san bez tebe,
oprosti jutra krivog vjerovanja.
Krvavo proljeće tvog rađanja
otvori srce ka areni straha.

I ja te osjetih u bolu,
u surovosti istine davnih bježanja.

Sarajevo gori,
Sarajevo gladuje.
vrisak u eteru sna.

I ja te osjetih u sitosti,
u miru doma,
u sreći.

I šapnuh molitvu.

(Dijana Jelčić Starčević, 1993.,
slikovnost: Vladimir Vojnović)