Piše: Lucija Nalis

Sandale su bile ekspresionistički san: puna, malo povišena peta bila je presvučena zlatnim i smeđim satenom spojenim u geometrijski uzorak. Boje su se ponavljale u malom četvrtastom kamenu koji je ukrašavao prednji dio cipele, uz sam rub otvora za nožne prste. Tanka satenska traka oko gležnja držala je cipelu na mjestu i naglašavala eleganciju. Mogla sam u njima hodati satima.

Obula sam ih kada sam mu došla u posjetu.

Šalio se govoreci mi da izgledam kao filmska diva iz tridesetih i predložio da odemo u šetnju, želio mi je pokazati mjesto u parku koje je volio. Bio je početak ljeta, i nasa ljubav bujala je kao i priroda oko nas. Trava u parku bila je visoka i mirisna, jos vlažna od noćne kiše.

Znala sam da su sandale izgubljene u trenutku kada smo sišli sa pošljunčanog puta i krenuli prema vodi. Bile su napravljene za koncertne dvorane, a ne za vlažnu zemlju.

Sa svakim korakom, saten je upijao vlagu, ljepilo popuštalo. Slijedećeg dana peta se počela odvajati od gornjeg dijela.

Nikada nije saznao za žrtvu koju sam mu tog dana prinjela.

Uništene sandale stajale su jos mjesecima na polici. Nadala sam se mogućnosti popravka i kada sam već odavno prestala vjerovati u mogućnost popravka ljetne ljubavi.

Jučer sam ih napokon bacila, pospremajući ljetnu garderobu u ormare.

Na polici sada stoje gumene čizme. Očekuje se kiša.