Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Honoré Daumier

Prije desetak dana na jednoj kabaretskoj predstavi toliko sam se smijala, da su mi suze već nakon prvih deset minuta otopile svu šminku. I nije me bilo briga, taj smijeh bio je tako dobar, tako mi je godio da sam u subotnju noć izašla umivena, lagana i sretna.

Obožavam se smijati, volim energiju Zijaha Sokolovića i njegovo karikiranje svakodnevnih, običnih trenutaka. I ne treba mi puno! Zapravo, svi u publici smo grcali od smijeha dok je Zijah pričao o problemima s ženinom rodbinom, i djecom koja troše previše wc papira, o tome kako glumi frajera dok na plaži ulazi u vodu, dok ostavlja dojam na „interesantnu“ susjedu, kako se uzrujava u saobraćaju.

Ono što je u svemu bilo neodoljivo smiješno (uz njegovo glumačko umijeće, naravno) jest to što je govorio o stvarima koje se događaju svakome, ali je o njima malo nezgodno govoriti otvoreno. No po načinu na koji smo se smijali bilo je jasno da se prepoznajemo, i da smo glavni glumci u sličnim ili istim pričama.

Bože moj, koliko smo svi mi ljudi zapravo slični! Svi na sličan način nekome zavidimo, uzrujavamo se zbog sličnoga, i na sličan način pokušavamo ispasti bolji nego što jesmo.

I sve je to tako ljudski predvidivo, te naše poze i pokušaji i glumatanja da budemo netko drugi, važniji, ljepši od onog koji čuči unutra i često ne zna što bi sam sa sobom. Dovoljno je da pogledam samu sebe, pa kad vrijeme koje je prošlo očistim od patetike i samosažaljenja vidim da su mnoge stvari zbog kojih svojevremeno nisam mogla spavati bile kraljevski smiješne. Da sam to barem tada mogla vidjeti!

Da sam mogla samo malo iskoračiti, uzeti druge naočale, i sve bi već bilo drugačije. Sa smijehom je sve lakše. Zato, kraljevstvo za smijeh!
I kad ništa drugo ne preostaje, smijeh pomaže. Znam da se stvari mogu gledati iz raznih perspektiva, ali između ozbiljne i komične uvijek mi je draža ova druga.