Piše: Snježana Banović

Za preostale Srbe u Hrvatskoj, pomno smišljena antićirilićna pobuna je udar na njihovu sigurnost, ali i na njihov opstanak u ovoj zemlji. Nakon što su 1990., preko noći ukinuti kao narod te postali manjina i nakon što ih je tijekom rata i poraća do danas nestalo za dvije trećine (predratnih 12% prema današnjih 4,3 – nekako baš u skladu s jezivim Budakovim poučkom iz 41. o trećinama) sada očito dolazimo do zadnje faze kada se srpsko pitanje definitivno rješava preko ćirilice, ali ne bez veze s grčevitim nagonom za očuvanjem statusa povlaštenih mirovina i drugih privilegija na kojima su ti samozvani “stožeri” i izrasli. Ne mogu ne usporediti zahtjeve kolovođa ove antisrpske histerije s Poglavnikovim mudrolijama iz 1927. koji je «sanjao» Hrvatsku, punu zapadne, latinske, talijanske kulture i germanskog romantizma ali bez pravoslavnih, grubih, divljih i okrutnih Srba koji su narod bez tradicija i bez umjetnosti. Evidentna je bliskost hadezeovskog vodstva i crkvenih krugova s tim ustašoidnim čuvarima nacionalnog “identiteta” te se cijela njihova rabota koja krajnje primitivno raspiruje nasilje i agresiju kosi kako s Ustavom, tako i sa i zdravim razumom. Da nije tako, zar bi se odjednom počele skidati i dvojezične ploče u mjestima u kojima se nisu skidale ni za rata? Vlada pak s druge strane, ne vidi dovoljno opasnosti u ovoj planski smišljenoj pobuni te gubi dragocjeno vrijeme u tlapnjama, jasno je da «stožer» ne ide samo na njezino rušenje, već i na destabilizaciju cijele Hrvatske s tragičkim posljedicama.