Piše: Merita Arslani

Povijest je puna nesretnih i nevoljenih žena, iz vječno rasutih i nikad okupljenih obitelji, koje smo gledali kako bjesomučno traže “njega”, u vječnom ratu s navodnim ljubavnicama, potencijalnim ljubavnicama i budućim ljubavnicama, u vječnom niskom startu ako zatreba braniti svoje intimno gnijezdo iz kojeg su odavno svi otišli, ali gnijezdo je gnijezdo i njega nikad ne ostavljaš.

I onda sve te tajne i intrige koje bi svi htjeli znati, a koje će zauvijek ostati samo pusta nagađanja – kad je prestala živjeti s Titom, je li “drugarica Jovanka” bila intimno ili političko pitanje, je li mu oprostila sve one konobarice iz zadimljenih kafana, drugarice s radnih akcija, fine dame koje su bile društvo svjetskih državnika i koje su se sunčale po širokim palubama Galeba…

I na kraju skužiš da ima nešto romantično u svemu tome, ako tu priču promatraš kao priču dvoje ljudi, a ne kao priču jedne epohe. Nakon svega mora se u tebi pojaviti ljubomora na taj ponos, na to kako izdržati i ne prostrijeti svoj prljavi veš masi gladnoj pornografije o nečijem životu i kako to moćno zvuči kad za nekog kažeš da je u grob odnijela sve tajne. Možda zbog ponosa, možda zbog straha, možda zbog ljubavi i da lik maršala ostane onakav plejbojevski, lik balkanskog frajera kojeg su žene voljele, a i on je volio njih.

Cijeli život u ulozi supruge, onda u ulozi udovice i na kraju u ulozi čuvarice uspomena. Koja točka na “I” za balkanskog playboya i koja točka na “I” jedne priče između dvoje ljudi.