Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Radovi ilegalne izložbe u
atelijeru Marina Studina, Split, 1942.

O Jovanki Broz znam malo i ništa, tek nekoliko službenih biografskih podataka smještenih između ona dva najvažnija datuma koji određuju svaki ljudski život. Oni mi govore dovoljno da uvidim da se radi o jednoj po svemu dramatičnoj sudbini, dostojnoj velike, filmske priče ili romana.

Mada je nekadašnja prva gospođa više od tri desetljeća živjela u izolaciji, tišini i zaboravu, javnost se za nju ponovo zainteresirala prije kratkog vremena, kad je dopremljena u bolnicu, a liječnici medijima iznijeli detalje o njenoj bolesti.

Nikad nisam gledala Big Brother, jednostavno, ne zabavlja me pogled u intimu onih koji osim nekulture, lošeg obrazovanja i sirovog prostakluka ništa drugo niti znaju, niti nude. Međutim, sve više uviđam da su se granice reality showa i života izbrisale, pa je nepristojnost je postala stil i nitko se više ne čudi kad liječnik javno govori o tjelesnoj zapuštenosti svog pacijenta, što osobno smatram prostotom par excellance.

Mnogo sam nekrologa Jovanki pročitala ovih posljednjih dana, dosadnih i indiferentno istih, i samo u jednom osjetila tragove istinskog ljudskog suosjećanja. Od jedne radijske emisije koju sam slušala jučer, i fejsbuk komentara zavrtjelo mi se u glavi. Naživjela se, pa što sad ako je umrla?

Imamo mi i pametnijih stvari kojima se treba baviti! Dvije gospođe komentirale su da se sjećaju samo smiješnih Jovankinih haljina i frizure, i to je bio razlog pozivu u emisiju. Pa dovoljno je prolistati vlastiti foto album, i proći će vas volja za smijehom, jer ćete na glavama svojih mama ili teta vidjeti iste, do neba natapirane smiješne frizure, i haljine identičnog kroja, samo skromnije.

Nisam namjeravala pisati o Jovanki Broz, ali me ne čudan način dotiču sve te zlobne i omalovažavajuće riječi, izgovorene s namjerom da se naslađuju i mjere „pravdu“ koja je Jovanku snašla, i izruguju da ona nikad nije bila prva dama, nego obična pastirica. Kakvi smo to ljudi postali?

Je li Big Brother doista dokinuo pristojnost, suosjećanje i humanost, a na pijedestal postavio brutalnu ispraznost i nepristojnost da se baš svaka misao bez stida i zadrške javno izrazi ?

Što god tko o Jovanki Broz mislio, ostaje činjenica da je ona bila najvažnija i najmoćnija žena bivše države, i na dan njenog odlaska veoma je prikladno razmisliti o hirovitoj i čudnoj sudbini ljudskoj koja svakog čovjeka s najvećih visina u trenu može srušiti u bijedu i zaborav, a da baš nitko nije ni imun, ni zaštićen. I bez obzira na njeno porijeklo, obrazovanje i nastup, a govori se da je bila bahata i teške naravi, ne može se osporiti da se u svom trideset petogodišnjem udovištvu i izolaciji nije ponijela hrabro i dostojanstveno.

U vremenu kad se mediji za vijest otimaju kao bijesni psi za kost, ona nije davala intervjue, nije pisala memoare, nego je šutjela, premda je sasvim sigurno itekako imala što za reći.

E, ta Jovankina šutnja za mene je mjera ljudskog dostojanstva, i što god joj prethodilo, ova tiha pristojnost može to opravdati. Barem u očima autsajdera kakav sam ja, koji o pravom životu ove žene zna samo koliko se pisalo o medijima, a to je manje nego ništa. Zato si ne uzimam slobodu pisati o Jovanki Broz, nego o riječima koje je prešutjela.

Tome se divim, i to smatram zaista velikom, damskom gestom.

Jer me život neprestano i svakodnevno približava jednoj istini; svaka riječ koja se o nekom kaže, kao i svaka koja se o nekome prešuti, govore puno više o onom tko ih je izgovorio, nego o onome o kome je namijenjena.