Piše: Kruno Čudina

”Ti si od danas”, mogla bi biti najgora uvreda koju bi čovjek čovjeku mogao uputiti u ovim vremenima. Ako tu svojevrsnu psovku protumačimo proglašavanjem nekoga čovjekom sadašnjeg vremena i društva u kojem se ljudi odnose, ili barem teže tome, jedni prema drugima kao da ih posjeduju. Kao da su im istinski vlasnici. Istini za volju, jedna takva težnja, kao niti primjena iste, i nije toliko inovativna, a kamoli novijeg datuma, no cijelo djelovanje te vrste odlazi puno dalje nego ikada prije. Tome je tako ponajprije zbog načina na koji funkcionira naše društvo, a u kojem nam se takvo ponašanje i djelovanje predstavlja kao i više nego poželjnim, a prečesto i jedinom prihvatljivom metodom koja će dovesti naše živote u stanje efektivnosti na platformama uspjeha, to jest uspješnosti da dođemo u posjed zemljišta, kapitala i drugih oblika imovine. Jednostavno je – živimo da bismo posjedovali. I ne samo ova materijalna dobra, raspolaganje kojima je jasno utvrđen uvjet društveno-ekonomske doktrine zvane kapitalizam, i svih njezinih inačica, nego, u nekakvoj krajnje izopačenoj regresiji, iznova i nikad doslovnije težimo posjedovati druge ljude. Držati ih poput svojeg privatnog vlasništva. Ipak ih nešto manje razvijati i činiti produktivnima nego to pretpostavlja kapitalizam ili, bolje rečeno, ekonomski liberalizam. Tako smo se našli u jednom posve novom, specifičnom modelu društva – svemoćnih privatnih vlasnika i njihovih privatnih vlasništva. Društva s kojim povijesne ideje, doktrine i ostavštine sada više imaju jako malo veze, makar je iz istih itekako crpljeno iskustvo koje će dovesti do današnje situacije. Preobrazba je odavno izvršena, upravo pomoću običnih pojedinaca.

Znano je i jasno s kolikom su zanesenošću i radošću prigrljene mogućnosti ostvarenja profita koje je ponudilo otvaranje tržišta, tako da dolazi i do suglasnosti s ekonomistima kako kapitalizam pospješuje ekonomski rast itd. No sve je to stvar prošlosti. Danas su na sceni banke, korporacije i, više nego ikad, a da niti nije svjestan koja mu je točno uloga, običan čovjek. Koji je glavna spona uspjeha vladajućeg modela, kojeg mnogi prozivaju izravnom štetom po zajednicu, po većinu građana svake zajednice, a kojemu je teško više uopće nadjenuti ime. Manje je i bitno imenovati, bitnije je da je model na snazi upravo zahvaljujući igranju na želju svakog voljnog pojedinca za osobnom mu koristi, ali sa jasnom uputom kako do svojeg ”posjeda” može i mora doći ako treba i preko leševa. Preko iskorištavanja drugih ljudi. Kupnjom istih (postoje i primjeri upotrebe sile, vojni i itekako učestali, sve učestaliji, čini se), pokoravanjem putem slamanja njihovih ”posjeda” i financija, pretvaranjem drugih u svoje vlasništvo. I nalazimo se u ratnom stanju posebne vrste – u kojem je svatko svakom neprijatelj, makar potencijalni. Ratna psihoza je konstantno na vrhuncu, pritisak nikad ne jenjava, svi su potencijalne žrtve i pobjednici. Nekolicini, odavno moćnijoj od drugih, situacija ne može bolje odgovarati. Na njima je još jedino da stave svu tu raštrkanost kapitala i njegovih prividnih vlasnika, mešetara, sve do najsitnijih dilera, pod kontrolu. A kontrola je najefikasnija kada je izvor kapitalne moći centraliziran. I tako su na scenu stupili takozvani internacionalni fondovi, udruge, središnjice i slične organizacije centralizacije poput MMF-a, Europske središnje banke i sličnih oruđa kontrole financija proizašlih iz jedne, ili nekoliko najmoćnijih država svijeta, no svejedno nedodirljive i unutar samih država iz kojih djeluju. Dakle, kontroliraju financije i ”posjede” (tu mislim na naftu, plin, vodu…) svih ostalih članica, koje su onda, iako počašćene članstvom i financijama na kredit kojemu je cilj da nikada ne bude otplaćen, ništa nego poput ovih običnih ljudi, pojedinaca koji slineći, ili u strepnji čekaju na svoj komadić koristi. Koji im kvazi-internacionalni fondovi na kraju nikada ne propuste usrdno udijeliti. I ”nule se vrte u krug”, kako je napisao alžirski pjesnik Malek Haddad.

Što će reći, nekolicina moćnih dobro zna da se sve uvijek na kraju svodi na čovjeka. Na pojedinca i njegovu volju. Bez tog faktora svako će ”imanje” propasti. Uza sve uvjete za rad i proizvodnju, bez djelovanja čovjeka sve propada. A upravo današnje vrijeme je ono o kojem još Hannah Arendt piše kao o vremenu u kojem rad i proizvodnja potiskuju djelovanje. Zato moćnici, ili vlasnici običnog čovjeka koriste istog ne za djelovanje, nego za održavanje spomenutog fiktivnog (ako zatreba, na scenu će stupiti i najviši oblik kapitalizma imenom imperijalizam, te će moćni imperijalisti izvršiti i ratnu agresiju) ratnog stanja-kao-prijetnje-ratom-u-svakom-trenutku, stvarnosti u kojoj je svako činjenje svojevrsni rat ili sukob, stanja stalnog straha svakog mogućeg pojedinca za vlastitu egzistenciju, što pogoduje održavanju društva u stanju rada i proizvodnje (industrijalizacija je tu sjajno sjela, tehnokracija dovoljno doprinjela), ostavljajući ljude nedjelatnima, zaokupljenima prividnom borbom s drugim ljudima i, na kraju, potpuno nesposobnima za ikakvo saznanje o modelu življenja kakvo im je ”prodano”; kamoli za ikakav otpor. No čudni su putevi ljudski. U situaciji naizgled bez izlaza iz ovakvog iskorištavajućeg, uništavajućeg modela po većinu, i dalje često čujemo jedni druge kako govorimo o robovskom društvu, sistemu, kako smo robovi banaka i njihovih kredita, kmetovi unija i uvjeta koje nam postavljaju, podanici vlada koje su se prodale globalno-zelenaškim fondovima. I sve je to potpuno točno. Mi i jesmo njihovo privatno vlasništvo. Jedino čudi svjesnost koja nam je ostala u kaosu jednog takvog života u kojem se nalazimo. Znači da, uz sve navedene nedaće i traume, čovjek od danas dobro zna što se događa. Ali, iskorištavanjem većine (koja je u velikoj mjeri obavljena) od strane nekolicine, uz svesrdnu pomoć mnogih upravo iz spomenute većine, koji su težili jedino gomilanju svojih privatnih vlasništva, stvari su otišle dalje čak i od društva robova, koje je bilo nešto najnormalnije u kolijevci demokracije, staroj Grčkoj. Da bi uopće mogao izići na trg, u javno, u djelovanje, potvrditi se političkim čovjekom, građanin Atene, primjerice, morao je imati robove. Jer inače ne bi imao vremena za javno djelovanje. To se podrazumijevalo.

Time se vraćamo na regresiju, ovo opasno nazadovanje koje živimo. Čovjek od danas je otišao još više unatrag, nazadovao još više, manje ili više svjesno, no svjesno. Sustav čiji je opstanak uvjetovan iskorištavanjem drugih ljudi, pa čak i pretvaranjem drugih ljudi u privatna vlasništva, taj isti sustav ostavio ga je samog. Pritom ga je uveo u privid da je itekako dio neke zajednice koja ipak brine o njemu, pa makar ga tretirala kao svoje privatno vlasništvo i makar ne znao točno koja bi to zajednica bila. No čovjek od danas misli kako se isplati biti nečijim privatnim vlasništvom (to oni koji su svjesni iste činjenice), jer će to možda njega dovesti u poziciju da posjeduje svoje privatno vlasništvo. I tako on gleda naokolo i traži čovjeka. Jer čovjek od danas vrlo dobro zna da jedino privatno vlasništvo koje mu može donijeti i konkretni kapital zove se čovjek. Naučio je to od svojih gospodara. Prihvatio je to. U isto vrijeme ti najveći, globalni, najmoćniji, privatni vlasnici/ne-ljudi mirno sjede i puštaju da se stvari odvijaju njihovim tijekom, točno onako kako su zamislili i kako im odgovara. Jer oni dobro znaju da običan čovjek nikome i ničemu nije vlasnik. Oni znaju da čovjek je čovjeku bio i (p)ostao rob. Već doslovno vlasništvo. Ili makar potencijalno.