Piše: Edit Glavurtić

Kad prema nekom osjetim bliskost, imam potrebu ispričati mu bezbroj stvari.

Otvoriti sva svoja vrata, sve skrivene hodnike i ostave u koje sunce ne dopire, pustiti ga u tihe sobe u koje se rijetko ulazi, a u kojima se kao fina prašina nataložio proživljeni život i sve ono neoblikovano govorom.

Ako su zrele godine vrijeme prvog susreta, tada želim govoriti o svemu što sam u mladosti pročitala i doživjela, opisati trgove po kojima sam s nekim zagrljena šetala, mirise kiše izmiješane s mirisima uljene boje i cigareta, koncerte, kasne večere, posljednje gutljaje hladne kave u kolodvorskim bifeima, odlaske i čekanja.

Govoriti iskreno i bez prikrivene želje za sviđanjem, o sivom licu rezignacije, straha, predaje i samoće, priznati kako je plakati u hladne jastuke, govoriti kao što govore ljudi koji su se slučajno susreli u vlaku, i otvoreni su jer znaju da se više nikada neće vidjeti. Sloj po sloj, veo po veo, otkriti srce Kraljice, Luzerice, Naivke i ništa ne zadržati, i niti što uljepšati tom čovjeku koje me sluša, a moja je Ljubav, ili drag Prijatelj, nema razlike.

Jer samo u potpunom oslobađanju i razotkrivanju prilika je da se dogodi ono slatko, najslađe što život nekome može dati, a zove se ljudski susret.