Piše: Dražen Zetić

Blago predvečerje. Tihano rijeka Bosna teče. Pazarni dan. Elegantni koraci. Mnoštvo. Najedanput… Uzavrela čaršija. Sinagoga… Naizgled sasvim priprost jesenski dan. Žuto – crvenkasto lišće. Ništa osobito. Malo vjetra. Blijedo naličje mjesečine. Kao i svake jeseni dosada… Ikone u sinagogi. Neobično. Izgleda da i danas ikone mogu pomiriti svijet. Barem na trenutak. A nije li trenutak dovoljan da se svijet pomiri u stanje iskonskog smiraja.

Na dan 9. listopada pokazali smo da su i takvi poduhvati ostvarivi i u našemu turbuletnu vremenu. Neosporno smo ukazali da takvi, u prvi mah ‘rizični’ napori, ne spadaju samo u sferu puke imaginacije, nego da su itekako plodonosni ukoliko im priđemo s malčice razborita strpljenja…
Pomirili smo svijet i bili smo u spokoju s Drugim, bližnjim, sa samima sobom. U židovskoj sinagogi bili su prisutni i predstavnici Islama, Kršćanstva, Židovstva. Došli su sa srcem ispunjenim molitvom. Iskrene, ljudske molitve. Riječi koje su izgovorili u predivnoj franjevačkoj crkvi sv. Ilije i sada odjekuju gradom Zenicom u Duhu Asiza. Ah, da se vratiti natrag osam stoljeća, i vidjeti izraz lica sv. Franje… Njegova ljubav prema Bogu, prema Čovjeku, prema prirodi – nenadano je zaživjela tog blagoga listopadskog popodneva. Eh, da je samo bilo vidjeti oči toga skromnog redovnika kad bi se nenadano susreo i s onim smeđim franjevačkim habitom, koji uspravno stoji u stoljetnim kamenom obzidanoj vrandučkoj tvrđavi. Taj kreposni molitelj – posijao je duh ljubavi koji tinja i dan-danas u dušama ljudi diljem svijeta.

Hoće li taj plamen u skorašnjoj budućnosti plamtjeti, ostaje na nesebičnom zalaganju nas samih.

U praznini naizgled sablasnog prostora, kolažne ikone svojom šutnjom sprijateljuju ljude. Svojim mističnim sjajem kroz tisućljeća osvjetljavaju stubokom zabrinuta ljudska lica. Svojom prijemčivom ljepotom – čine ih bliskijima u njihovim trnovitim usponima i padovima. Svojim spiritualnim ambijentom – čine ih mirotvornima i otvorenim za neku sunčaniju sutrašnjicu u Bosni i Hercegovini.

Senzibilne ruke mlade umjetnice iz Pančeva Mirjane Nikolić, na jedan samozatajan način zaista ujedinjuje ljude. Različitih konfesija, uvjerenja, stajališta, nacija… I danas je prijeko potrebna takva umjetnost – u službi Mira, kao najdublji religiozni čin jednoga kulturološkoga izričaja, te napose dostojanstvena pokušaja (u ovoj nadanoj prilici estetskoga podsjećanja) na prijateljski hod Boga i čovjeka kroz bogatu historiografiju ljudskog roda.

Ova izložba (međureligijskoga karaktera sa svim svojim pripadajućim ekumenskim nadahnućima) otvorena je i dalje novim idejnim rješenjima i ikonografskim putokazima u još neka nova relativno slaba poznata civilizacijsko – religijska podneblja (etiopijska, gruzijska, armenska, koptska i druga).

Teodorine ikone Mirjane Nikolić svesrdno nastoje svojom skrovitošću izgrađivati ‘prave’ mostove među ljudima. Podsjećati ih, da se ne zaborave u užurbanom metežu suvremenog svijeta. Svoje zavičaje, svoju duboko ukorijenjenost prema stoljetnoj pripadnosti vlastitom narodu i dubokim vjerskim zasadima u karakteru i svjetonazorskim pogledima kompleksnih životnih perspektiva i situacija.

Ikone svojim sadržajem, posebice požrtvovnim mučeništvom i bezuvjetnom dosljednošću, nastoje na svoj samo sebi specifičan način ulijevati vjernicima hrabrost. Utjehu… Svojom sakralnom naravi kroz minula stoljeća, poticati na dublje i konzistentnije međuljudske odnose te cjelovitije unutarnje i vanjske dijaloge prema vlastitoj Osobi – ali i cijelom svijetu kao jednoj neizostavnoj globalnoj cjelini.

U netom obnovljenom hramu (zeničkoj sinagogi), na konvencionalnom mjestu susreta Boga i čovjeka, izložene ikone svojom nenametljivom ljepotom: prizivaju, zovu, propituju i kao bosonogi hodočasnici neumorno putuju. Od grada do grada. Od države do države. Od srca do srca.

Tankoćutna umjetnica iz Pančeva svojim ikonama odista podaruje barem pokoji kamen… da se mostovi prijateljstva bilo gdje u svijetu ne raznesu pred vihorima zlokobnih pošasti stradanja, nego naprotiv, da se čistom vjerom nastave čvrsto ustrajno graditi. Ponekada su i najneznatnije ćuprije dovoljno snažne da povežu podijeljena ljudska srca.

Ikone, ne samo ove Teodorine (bizantske vladarice iz 9 st.), potiho postaju kroz stoljeća i neumoljive glasnice pomirenja – među kulturama i narodima svijeta. Vjesnici te neprestane potrebe da čuvamo mir, da ga njegujemo u dubinama svojih savjesti, u intimama svojih ranjenih bića… Štoviše, sam ekumenizam ikona u ovakvoj solidarnoj postavci (sa svim svjetskim vjeroispovijestima od ranih stoljeća kršćanstva), odista bi jednog dana mogao prerasti i u prijeko poželjni – međureligijski dijalog su-patnje među svim svjetskim konfesijama diljem svijeta…

Na kraju, ostaje da se ovakve i slične inicijative stubokom potpomognu, i da se ovakvi revni poduhvati (u ovom slučaju Odbora za međureligijsku suradnju u Zenici), doista vrednuju, posjećuju i podržavaju na svim razinama na kojima aktualne prilike i društvene situacije to trenutačno dopuštaju. No, povrh dobre volje, ni u kojemu slučaju se ne smiju zaboraviti ni oni koji to u konačnici realiziraju. Ovom prigodom zahvalnost dugujemo Muzeju grada Zenice koji je ovu izložbu udomio u prekrasnom prostoru sinagoge u zeničkom polisu Bosne i Hercegovine.

Zenička sinagoga je bila bogomdano mjesto gdje se događaj ovakvoga sadržaja i naravi mogao uprispodobiti očima šire javnosti. Stoga i u Duhu Asiza, u duhu nekih novih međureligijskih i ekumenskih ali i općeljudskih nagnuća svakako trebamo nastaviti zajednički hod prema ostvarivanju i evaluiranju tih vrijednih humanih i vjerskih dostignuća pomirenja čovjeka u Umu, Duhu i Srcu. Shalom!