Sedmi dan, prisluškujem!

Hitna je pomoć.
Hitne su pomoći.
Posvuda.
Umirem, kaže joj žena.
Ubrzano umirem, ne kažem joj.
Ne dijelimo isti stol.
Ne dijelimo isti stol,
mlade dame.
Imamo isti zvuk iza očiju,
to hitne su pomoći, n
erazumljivo!, neprihvatljivo
i sramotno!,
to kako se govorim,
već nepunih tjedan dana.
Šest dana osluškivanja,
no kakve li neprimjerene rabote,
to moje suzdržavanje
od nezahtijevanog odgovora.
Zato sada, sedmog dana,
zadnjeg dana, prvog dana
– prisluškujem!
Umirem.
A rodila sam!
Rodila, kaže joj.
(Sva ta djeca su posvuda.
Oko stolova, oko stupova,
pod nogama,
u cvijeću iza staklene ograde,
na podestima, i ta avenija,
među autima,
postavljena,
rođena i novorođena i nerođena,
u kolicima i na nogama.)
A nisam rodio,
ne kažem joj.
Ubrzano umirem,
stisnem se u,
i opet,
neiskazanom.
Ne dijelimo isti stol.
Ne dijelimo isti stol!,
mlade dame, mlada djeco,
mladi starci.
Prisluškujem,
ovaj sedmi dan,
ovaj prvi dan,
ovaj zadnji dan,
ovaj vaš dan.
A sve, da, sve!
– da ne umirem,
da ne rodim,
da ne kažem:
”Da ne kažem da vas
nikad ne razumijem.”

(Kruno Čudina, 24. listopada 2013., Zagreb, kafić na aveniji)