Piše: Sead Begović

U malobrojnoj zagrebačkoj zajednici Bošnjaka primijećeno je da malo tko čita, a kada već čita počesto ništa ne razumije. To saznanje proizlazi iz jedinstvenog iskustva: da biste shvatili jednu sredinu morate ponekad živjeti izvan nje, jer stalno sudjelovati u njoj može vas oslijepiti za spoznaje skrovita značenja. I kad nas je već preplavila svakovrsna literatura, uglavnom ona koja se lako pojmi i koju napokon zaslužujemo, predstave o budućnosti postaju nam zamućene, a interes za prekoračenje konvencionalnih međa umjetnosti postaje nepoznata oblast, mahala na kraju svijeta, ludost i uzaludnost. Kako se to odražava u našem džematu, primjerice na solidno posjećenim događanjima u Islamskom centru – uglavnom predstavljanjima knjiga i autorskih osobnosti?

Uz nekolicinu zainteresiranih zanesenjaka zalutaju i nadrimenadžeri koji bi odmah potom nametali kulturne standarde, koji bi uređivali naše časopise sa svojim učmalim vizijama, iako su kulturni i ponad svega književni analfabete. Ali kad ste neuki, ono što vam daje snagu jest to čega se najviše bojite: lijepe umjetničke riječi koju iz straha želite satrati, a njenog autora i njegov knjižuljak spaliti. Umjetnik je ipak sačuvao toliko ljepote u sebi, toliko žive i tople, da je ima dovoljno i za svog mrzitelja. Zažareni i poneseni autor i egzaltirani promotor ništa pritom ne primjećuju, oni svijetu predstavljaju „grandiozno“ djelo i za njih je glavno da je dvorana popunjena.

lako, mnogi posežu za mobitelima, primajući i šaljući poruke, đaci pišu zadaću iz arapskog jezika, neki su uznemireni jer se nikako ne mogu sjetiti jesu li uplatili kurbana, neki su zamišljeni jer pokušavaju razriješiti moralno pitanje: Je li zaista grijeh ne uplatiti zekjat, je li članarina u Islamskoj zajednici prevelika i napokon, pitaju se koliko oraha ide u baklavu, ne pitajući se i ne brinući se koliko praznih ljusaka ide u glavu. Neki drijemaju, a najmlađi muškići stalno pogledavaju na desnu stranu dvorane gdje sjede čedne i pokrivene lijepe djevojke. I to je dobro, neka se ašikuje, neka se širi ummet Poslanikov. Međutim, gosti koji nam dođu s raznih strana sve to primjećuju, to kako se glumi pažljivi slušač i misle da smo to istinski mi, da je to pravo stanje stvari. Međutim, naše su sposobnosti toliko jake da uskoro, na tim događanjima, uspavamo i najpažljivijeg musafira koji će trgnuti glavom tek kad zapjeva kakav folklorni zbor.

Svi se upinju da razumiju genijalnog autora u kojeg zapravo ne vjeruju i on za njih počinje iščezavati. Napokon, počinjemo vjerovati u kulturu i kulturna događanja snagom nužnosti. Kako onda vjerovati u takvu kulturnu stvarnost koja je lišena kulturnog sna i želje za njim, a znamo za duševne nerede koje izaziva svako lišavanje od sna? Višak realnosti i nastup banalnosti postaje nepodnošljiv. Što će ostati od našeg svijeta ako iz njega odagnamo imaginaciju. Učinit će nam se da transcendencija više ne dolazi odozgo već odozdo iz potrošene stvarnosti, iz fiziološke patologije. Kako sterilizirati naše jeftine umjetničke standarde? Možda riskirati susret s vlastitom drugošću, a žrtvovati apsolutnu stvarnost koja pripada novcu. Kako uočiti, primjerice, ono što je u jeziku odsutno, a vrijedno je i nije samo puka doslovnost? Da je taj jezik koji nam je dan i kojim pišemo uvijek nešto više nego što označava. Ako ga ispraznimo od višeg smisla i mi ćemo ostati prazni pa makar dnevno klanjali sto rekjata. Pred nama su stvarna djela, a ne njihova fantomska stvarnost i čini se da nam je ipak milije zavođenje od strane svijeta, i od njegove vitalne iluzije i njegovih rahatluka. Pa što će nam onda metafizička refleksija o svijetu posredstvom vlastita mišljenja?

Najlakše se suprotstaviti onima koji imaju zrno duha u sebi jer vas prisiljavaju na kreativnu misao pa iz toga proizlazi da je ponekad kriva pretpostavka poželjnija od točne pretpostavke. Kako je moguće da netko od nas robuje neslobodi stvarnosti, žrtvujući maštu, skriven život, radoznalost, pravo na vlastiti odraz i sjenu, a ostaje mu samo mučnina vlastitog konvencionalnog lika? Tko se to usuđuje ukinuti pravo na umjetnost, a ponuditi nam društvo spektakla kojemu malo pomalo pripadaju i Bošnjaci. Povjerovat ću u njihovo izlječenje onog trenutka kada počnu vjerovati u lijepu metaforu o svijetu, a ne u stvarnost koju je već odnijela noć ili je ekranizirana u nekom reality showu gdje se stapa javno i privatno. Nebrojeno sam puta čuo, iz našeg budžaka, da umjetnost sadrži svakojake brbljarije, ali eto, sevdalinku i njen lijepi baršunasti glas, još nitko nije srozao, a i zašto bi kad mi čuvamo samo vlastitu šargiju i udaramo u samo svoje diple.

Kako ćemo shvatiti umjetnika koji niječe stvarnost? Kako ćemo zavoljeti pjesnika koji izmišlja ono čega nema? Jednostavno. Treba se upustiti u avanturu otkrivanja, jer, ne postoji vječna istina i vječna ljepota na ovome svijetu gdje kolijevka ubrzo postaje mezarje. Veliki umjetnici oko sebe grade vlastitu samoću u kojoj se guše. Ostali, ne trpe samoću pa odlaze u šoping i na zajedničke tribine na kojima zijevaju u očekivanju domjenka. (Izvor: behar.hr)