Piše: Rumano Bolković

Nadnaslovljen „Idu li Josić i Šeks tim stopama“, u tjedniku „Novosti“ koči se naslov „Ovako se Ante Pavelić borio protiv ćirilice“, ispod kojega na naslovnici vidimo arhivski broj Narodnih novina iz travnja 1941., kada je zločinački Pavelićev režim zakonom zabranio korištenje ćirilice na području tzv. Nezavisne Države Hrvatske.

Žao mi je što to „Novosti“ rade: ako i ima idiota na jednoj strani, ne trebaju nam imbecili na drugoj. Potpuno je jasno, naime, da „Novosti“, svjesno ili ne, pokušavaju zanemariti temeljnu pretpostavku cijelog ovog skandala oko ćirilice a ta je da premijer Zoran Milanović i Vlada Republike Hrvatske zlorabe srpsku manjinu u Hrvatskoj za potkusurivanje u srazu s političkim konkurentom, HDZ-om, pri čemu glasilo srpske manjine savršeno dobro shvaćajući taj cinizam i samo na njega pristaje, (pred)vodeći u ime Milanovića obračun kojime se pozornost skreće što sa slučaja lex Perković, što s činjenice kraha vladine politike i ukupnog neuspjeha njenog političkog i gospodarskog programa: manjinska n/racionalna elita prikriva nesposobnost većinske političke elite, ostavljajući nevježe u nedoumici zašto se to čini, ako se zna što se čini?! Upravo stoga „Novosti“ postupaju cinički: iako znaju što čine, pa ipak to čine, a to što čine – preuzimajući ulogu avangarde u sukobu SDP-HDZ – to je neprihvatljivije, jer čine to iz sasvim apartnog, s ćirilicom nepovezanog interesa: da se Vlasi ne dosjete, sudjeluju u sukobu s Ivom Josipovićem, za račun Zorana Milanovića i Milorada Pupovca, da tu za sada zastanemo.

Sama je stvar, ćirilica kao tema, u drugom planu ako ne već passé: srpska manjina u RH ima pravo na uporabu svoga pisma; uporaba ćirilice nema veze s time što je ćirilica i hrvatsko pismo, dapače, sve ako bi Hrvati pisali klinastim pismom, a Srbi ideogramima, srpska bi manjina imala pravo na te ideograme, upravo stoga jer su oni njeno pismo: ergo, Srbi imaju u Hrvatskoj pravo na ćirilicu kao svoje pismo apart od toga je li ona pokadšto u povijesti bila i hrvatsko pismo.

No, iako je sva ta jeza sasvim trivijalna, „Novosti“ se uspostavljaju kao neki protustožer, vrhovni Štab, pa izdaju novinu s aluzijom na kontinuitet borbe protiv ćirilice od NDH do današnjeg Vukovara, sugerirajući da je, nema što drugo biti, današnja Republika Hrvatska sljedbenica Nezavisne Države Hrvatske, kako to već odavno iz te perspektive biva tumačeno – kad kažem te perspektive, ne mislim na perspektivu srpske manjine u Hrvatskoj, nego na jugoslavensku opciju za koju je samo postojanje Hrvatske po sebi prigovor, nedopustivo i zlo, dokaz endehazijskog uskrsnuća, a kako se umjesto punine političkih interesa i stremljenja srpske manjine u RH u „Novostima“ artikulira ta jugoslavenska opcija, uzurpirajući prostor srpskih konzervativaca, liberala, narodnjaka, socijaldemokrata i inih, nimalo ne čudi da je s naslovnice „Novosti“ Hrvatska i opet osvanula viđena kao – NDH.

Ipak, čudi me Milorad Pupovac. Čudi me da se pravi da ne vidi čija je tema „ćirilica u Vukovaru“ i tko se to još koliko jučer zaklinjao s jedne druge naslovnice, one „Jutarnjega list“, da Viviane Reding s nama ne odustaje od ćirilice u Vukovaru. Ovo „s nama“, to očito nije HDZ. Ali ako to nije HDZ, tko je to u ovom odnosu snaga baš sada, obnoć, nametnuo ovu temu Hrvatskoj?

Na to smo pitanje dostatno odgovorili: To je Milanovićev projekt. On je i osobno zainteresiran zanj, i opet sasvim cinično, sasvim nevezano uz ćirilicu: Milanović zlorabi srpsku manjinu u svrhu obračuna s oporbom; Milanović zlorabi hrvatske žrtve jer Hrvati Vukovara smatraju da ih Milanović ignorira upravo u njihovoj žrtvi za Vukovar i Hrvatsku; Milanović zlorabi položaj, jer slučaj koji nemilo šteti njegovoj rejtingu Vlade i stranke na čijem je čelu, aferu Perković, zataškava skretanjem pozornosti s nje na probleme oko uvođenja ćirilićnoga pisma u Vukovar. Milanović je jednostavno perfidni spletkar. Zoran Milanović, objasnio sam to već, igra se Borisa Tadića: kad nije imao što isporučiti, Boris se Zapadu nudio kao rješenje problema Kosova, koji je često sam osložnjavao. Vukovar, to je Milanovićevo Kosovo. Isti PR, isti marketing. Milanović u Bruxellesu o sebi želi stvoriti sliku kao o državniku zaokupljenom temeljnim ljudskim pravima. Građani Hrvatske zapitani: Što zapravo Milanović radi?, ovime dobivaju konačni odgovor: Milanović nema vremena baviti se sitnosopstveničkim odnosima epizodističkih nula koje do pedesete nisu postale ni guverner, ni premijer, a kamoli Tedeschi, kako on vidi hijerarhiju bića u Kozmosu. Ujedno, to je i jedina životna karta na koju može igrati, nakon što izgubi vlast: u stranci je neće zadržati, ured bez pravosudnog ispita ne može otvoriti, a u Bruxellesu bi mogao nešto raditi, ako se dovoljno uoči njegov humanitarni kapacitet. Ali, to su već Zoranovi osobni problemi: sve dok u međuvremenu radi za HDZ, radikalizrajući stvari na ćirilici, umjesto da se pozabavi Vladom tamo gdje je najtanja i djelotvornijom politikom povrati naklonost većine, dobro je: taj zaštitnik jugoslavenskih agenata, kako će ostati zapamćen u hrvatskoj povijesti, trebao bi što prije nestati iz naših analiza, iz naše politike. Već bi to samo po sebi bio pouzdan znak snažnog oporavka zemlje.

Ali lako za Milanovića – on nije u stanju obračunati se s Davorom Bernardićem, a kamoli da bi išta drugo mogao i znao. Ovdje imamo ozbiljniji problem: ovdje se Republika Hrvatska po tko zna koji put s jugoslavenskog motrišta denuncira kao endehazija, jer, eto, Šeks slijedi Pavelića, pa je sasvim razvidno da je HDZ ustaška stranka, čemu je dokaz zabrana ćirilice. Ali, kakav je to dokaz? U ovakvim je slučajevima preporučljiv samo jedan metodološki potez: shvatimo na tren „Novosti“ ozbiljno. Pogledajmo taj zakon iz 1941. i ono na što se odnosi. Pogledajmo sada dokaz broj.2.: fotografiju iz 1932. godine: zgrada Aerodroma na Borongaju, otvorena 1928., na kojoj je Jugoslavija, ona prva, na ulazu u Zagreb ispisala ćirlićni natpis, očito nasilno, ako postoji neko strukturno nasilje nad kulturom, tradicijom, poviješću itd.itd. hrvatskoga naroda, pa bi „Novosti“, samo da su dosljedne, morale otpor tomu nasilju pozdraviti kao čin kulturnopolitičke i svakovrsne emancipacije. Ukidanje je latinice, vidimo, kudikamo ranije od nekakve paradržave „NDH na koju se pozivaju današnji progonitelji ćirilice“, kako to formulaično formuliraju laici, koja je zakonom potom zabranila ćirilicu te tako izvršila kulturocid, skinuvši ćirilićni natpis s borongajskog aerodroma, ili, zamislite, ćirilićna slova s Jelačić-placa, u trenutku neshvatljive retorzije zbog pokušaja nametanja srbijanskoga pisma tamo gdje mu nije bilo mjesta daleko prije NDH i sve te zlikovačke ustašije.

Ne znam zašto Jugoslaveni nemaju običaj navoditi dokumente nasilja koje je Jugoslavija, prva ili druga, svejedno, vršila nad Hrvatima, kad tako rado navode dokumente zlosilja Hrvata nas Srbima.

A možda se dokumenti nasilja koje su zločinačke vlasti NDH vršile nad Srbima navode i zato da se odvrati pogled od činjenice koja doduše ne može opravdati retorziju, ali sama po sebi i za sebe ipak predstavlja neospornu, neprijepornu i nepromjenjivu istinu, istinu o nasilju koje su trpjeli Hrvati obje Jugoslavije jer su Hrvati.

Možda lex Perković ima veze s ćirlićnim natpisom ЗАГРЕБ na aerodromskoj zgradi na Borongaju, hoću kazati. Možda je ova histerija začeta u glavama Milanovićevih patrona tu tek da odvrati pažnju od tih veza, tih primisli, od te dokumentacije, od tog svjedočanstva istine Druge strane.

Možda su Hrvati u današnjoj Republici Hrvatskoj taj famozni, izanđali Drugi?

A Srbi, kojima se, nesretnima, u cijeloj ovoj besmislenoj aferi ni krivima ni dužnima isporučuje račun, Srbi u Hrvatskoj od devedesetih do danas za njihove navodne zaštitnike tek su sredstvo očuvanja vlastitih pozicija i ostvarenja vlastitih probitaka. Koristiti danas ćirilicu kao kontrapunkt u borbi za zaštitu pripadnika Udbe, jezovito je. Prizivati NDH uspoređujući današnji režim s Pavelićevim zločinačkim, užasno je. Ipak, sva ta jeza i sav taj užas u Hrvatskoj su razumljivi: kao što „Novosti“ citiraju „Narodne novine“ ali ne i jugoslavensko nasilno ispisivanje ćirilice na ulazu u Zagreb, tako se Milanović bavi zaštitom jugoslavenske agenture provocirajući hrvatski šovinizam. Oproban modus operandi: inspiratori ove politike i devedesetih su žrtvovali srpske i hrvatske živote u Hrvatskoj e kako bi se antagonizam demokratskih snaga i tehnologa sustava realsocijalizma reartikulirao kao nacionalni sukob građana ove zemlje. Stoga njima ništa lakše nego cinično taj sukob reproducirati: jednom smo to učinili, mniju, pa zašto ne bismo ponovo? To, upravo su to učinili devedesetih: da se ne bi pričalo o Udbi, moralo se tematizirati srpsko pitanje.

Zanimljivo, i “Novosti” su prošli mjesec preuzele te stavove, do riječi, štoviše, stavivši te riječi u naslov: “Ćirilica za potkusurivanje”, po uzoru na moju opasku da je sasvim očito kako su Srbi su i danas moneta za potkusurivanje upravo onim političkim snagama koje se grade zaštitnicima njihovih prava, a ta prava tim snagama padaju na pamet tek kao sredstvo političke borbe s HDZ-om u dnevnopolitičkim obračunima i borbi za društvene privilegije.

U međuvremenu, borba je uzela maha: Milanović je, kao biva, zaštitnik hrvatskih Srba, Pupovac, u sukobu s Josipovićem, uživa u opasci da je Josipović pokazao razumijevanje za one koji žele suspendirati Ustav i zakone – kao da bi Predsjednik htio da premijer i Josić pregovaraju o modalitetima realizacije Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina – i dok se tako odvija koloplet budalaština imena obračun hrvatskih političkih elita preko leđa srpske manjine, sve se, kotrljajući se nimalo naslijepo, dokotrljalo čak dovde: do još jedne optužbe da je današnja Republika Hrvatska reinkarnirana endehazija!Smeta ova Hrvatska. Smeta već dva desetljeća. Neće biti dobro.