Piše: Eduard Pranger

Nedavno je Boris Dežulović napisao sjajan tekst o kulturi komentiranja ispod tekstova po raznim portalima, blogovima ili Facebook statusima izvanredno razobličivši maligne karaktere ljudi koji svoje frustracije i zloću liječe uvredama, mržnjom i iživljavanjem nad ostalim sudionicima komunikacije na društvenim mrežama. On ih je nazvao pravim imenom – hijenama i lešinarima krvavih očiju.

U svom tekstu opisuje lešinarenje dijela javnosti nad nedavno nesretno poginulom Dolores Lambašom, a svjež primjer je i orgijanje nad smrću Jovanke Broz. Degutantni komentari koji su se, na primjer, mogli pročitati ispod vijesti o njenoj smrti u Večernjem listu nisu dostojni citiranja, a primitivni tekstopisac samoprozvanog „državotvornog“, a zapravo čisto fašističkog portala dnevno.hr, rezimirao je: „Jedini Jovankin značaj je da je bila čobanica koja se udala za ratnog zločinca i terorista“.

Dakle, neki od njih to rade profesionalno, a oni drugi iz osobnog zadovoljstva, no najbolje je izgleda kad se pogodi oboje.

Primjer za to je izvjesni don Anđelko Kaćunko koji je svojevremeno pisao blog, a sada to radi za novac i „novinarsku“ slavu. O smrti šibenske glumice on piše:

„Prvo, tko/što je ona uopće bila da zavrjeđuje toliku javnu medijsku pozornost – i to upravo od onih licemjerno-farizejskih medija koji su je koliko jučer doslovce pljuvali i prikazivali kao prostitutku!? Bila je obična GLUMICA, tj. glumičica (“koja nije dočekala veliku ulogu”, kako sada suze rone novinari u stilu ženskih časopisa), a ipak sada sva pera i nakladnici hrpimice pišu fantastične nekrologe, objavljuju specijalne priloge, ubacuju izvanredne emisije, angažiraju vrsne stručnjake… dižu nevjerojatnu maglu-prašinu-pljevu (i nakladu!) kao da je “u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu” umrla mučeničkom smrću cijela četa premijerā, predsjednikā, biskupā i nogometnih reprezentativaca u jednom danu –kao da se npr. srušio zrakoplov u kojem su letjeli “od Vardara do Triglava”! Ili kao da je umro Drug Tito… Ma bljak!”

To piše aktivni svećenik Katoličke Crkve koji drži mise, dijeli sakramente i voli Boga.

Kako je sve to uopće moguće? Kakvo smo mi to bijedno društvo postali da se javno i nekažnjeno mogu pisati takve bljuvotine i otvoreno vrijeđati svi – i živi i mrtvi? Zar smo krvarili stvarajući zajednicu u kojoj ćemo svoju djecu odgajati u mržnji, zlu i najprimitivnijoj netoleranciji? I je li to ona vjekovna težnja Hrvata i katolika od stoljeća sedmog – da imamo takvu nakaznu državu?

Često se piše da se vjerojatno radi o adolescentima i djeci i da ih jednostavno treba ignorirati, no ako je i tako treba znati da će ta djeca narasti i da će isto učiti i svoju djecu kao što su njih učili njihovi roditelji. Ako su to, pak, odrasle osobe onda im je mjesto u javnim zdravstvenim ustanovama zatvorenog tipa, jer ne treba se zavaravati. Takvi dolaze do punog izražaja u stvarnom životu, kada dođe do otvorenih društvenih sukoba; revolucija, pobuna, ratova, demonstracija i sl. Onda su oni izvanredno korisni drugoj vrsti ljudi koja njima zna upravljati – političarima, a koji ih onda prvo skupe, indoktriniraju, pa puste s lanca da rade ono što im se naredi.

U posljednjem ratu imali smo prilike vidjeti takve bolesnike na djelu i još i sada nekima od njih se sudi. U onom ratu prije Domovinskog takvi su ljudi na strani nacista klali, ubijali maljevima i propuštali djecu, žene i starce kroz dimnjake logora i uopće se ne treba zavaravati da su bezopasni. Oni samo čekaju svoju stvarnu priliku, a pripadnost nekoj naciji i ljubav prema svom narodu i domovini koje toliko ističu i u koje se kunu, samo su im dobri izgovori. Kao i uvijek.