Piše: Edit Glavurtić
Slikvnost: John Salminen

Koliko ljudi ovog trenutka stoji iza svojih prozora, i gleda u tamu?

U ovaj kasni sat kad se sve umiri, pa se niotkud, nezvana prikrade čežnja; obična, jednobojna i ljudska, koja priželjkuje drugo ljudsko biće u blizini. Ljubav, ili Prijatelja s kojim bi se mogla popiti čaša vina, poslušati malo glazbe, odigrati partija karata ili šaha, razgovarati ili šutjeti.

I sve bi bilo drugačije.

Mislim da ne postoji riječ koja opisuje noćnu samoću velikih gradova, tišinu u kojoj se čuju otkucaji ljudskog srca, šum automobila dolje na ulici… a iza svakog od tih osvijetljenih prozora po jedan mali svijet, drugačija, a uvijek ista priča, ponavljana u bezbrojnim varijacijama. Ljudi, koji provode večer s nekim, ili oni drugi, jednako sami, koji gledaju televiziju, piju tablete, jedu kasnu večeru, telefoniraju nekom, čitaju, pale cigaretu, spremaju se na spavanje…

Onda trenutak prođe, i bude nekako lakše. Nitko neće doći, ostaje samo noć, i ti osvijetljeni prozori, koji na neki neshvatljiv način postaju – utjeha. Mali svjetionici u tami, na kojima ljudi žive, dišu i čekaju jutro koje će možda sve promijeniti.