Piše: Angela Bonacin

Ljudi… Prosudbe i došaptavanja neprekidno. Kao da je bitno osvrtati se. Gore polja neiskorištene mašte. Nešto nas uvijek dočekuje. Nespretni smo i padamo. Snivamo i otpadamo. Svi smo isti. To je vrtlog. Oduvijek je tu. Tko nas nagovara na sreću ili tugu? Lica stavljamo kao meso na vatru. Strmoglavi padovi zvijezda među kojima snivamo-snivaju.

Ponekad su sva htijenja bespotrebna. Oduvijek se ulizujemo svemiru. Zvona sakupljaju neke drugačije vibracije- nešto mi govori da bolje znaju.

Sakupila su svu jednostavnost koju ne poznajemo. I da je upoznamo- kako bi je oživjeli? U nama doživjeli? Opasna je i tiha. Postojana.

Vječnost. Nju smo poznavali u prvim godinama života.

Opusti se u tome da neometano budeš. Slušaj ponekad Beethovena. Ili misli da je tvoj vrt najbitnije mjesto na svijetu. Tada si vjerojatno u pravu.Jesmo li izašli iz nekih knjiga niskih cijena? Da nam serviraju sve po želji? Žalosno je gledati naš vlastiti gubitak.

Često se odmičem od ljudi. Ne želim se proizvoditi od jutra do mraka. Po uputama. Ne želim zastati dok traje nalet vjetra. Mog vjetra. Ma kakav bio. Često sjedim na vrhu grada, čak i kada sam geografski niže. I onda zamišljam bezbroj nemogućih osjećaja koje upijaju ulice. Svi ljudi koje gledam i koji mi pričaju- hoće li naći mjesto za sebe? Čak i ako želiš biti divan i ljubazan, je li to takav svijet za smijeh? Odjednom mi je svanulo- sve je ovo samo jedan film. Imam i ja svoju ulogu.

Unatoč svim pričama jasno mi je da je ljubav jedina nepogrešiva. Zato ljude često nagovaram na nju. Mijenja se ovaj moj grad. Ponekad je suvišan.
Ali ne idem ususret „velikim stvarima“. One uvijek dočekaju mene. I meni su velike. Ponekad sve bude relativno. Kad shvatiš da je svemir darežljiv- izniknuo na tvojim padovima.

Vjerujem da je nepogrešivost u istini. Tako me vrijeme poučilo. Moji su testovi i lagani i teški. Jer sam čovjek.

Gdje su sva divna svetohraništa? Uvijek su u nama za druge. A oko nas, je li moguće dotaknuti život u životu? Naravno.