Piše: Dijana Jelčić

Postoji tajna blažena osmijeh na licu majke i snenosti u očima djeteta. Ona se tiće sreće i ljepote svega začetog. Smijeh i san su važni, oni su ona nježna oružja ljepote pred silom usuda. O tome piše Demokrit koji se smijao se čak i u snu, kako kažu poznavaoci njegova života i tajne atoma.

Prije ulaska u kristalni labirint, okrenem se prema moru i njegovom beskraju. Pomolim se neka procvjeta u meni i neka me uputi k izvoru. Idem naprijed i ponovo sam tu kao i toliko puta do sada, na početku, u onoj tremi prvih koraka, prvog vremena u kojem Kron izjeda moj i druge živote i ruši sanje. Avaj!

Podajem se labirintu, strepnji. Klečim pred oltarom sumnji. Ulazim kako bih izašla, kako bih spalila nepotrebno, prolazno i pogrešno, kako bih se vratila a da nisam niti otišla, kako bih preskočila ali ipak ostala, kako bih, sebe radi bila svoja.

Proganja me misao filozofa da je život ”pokret i vječno nastajanje. Uvijek novi plameni jezici koji hrle u beskonačnost”, ali se ne bojim.

Zvijer koja gospodari tim vrludavim putima vreba, nameće i javu i stravu, i želi da smo roblje nesreće, da su lica tek kameni danak zaborava. Danas su osmijeh i san tu. Osjećam da uz mene su.

Što ću pronaći u sebi?

Sretan trenutak. Onaj čuperak nesvakidašnjega. Baš njega. Kada ga uhvatim iznesti ću ga na svjetlo. Van iz tih kristalinih rasporeda, iz gluhog kola u kojem se nijemo ponavljaju slike i nemoćne opsjene. Iz labirinta na čijim se kristalnim suzama ogledaju slike smrti i tinja plamen sjete.

Sada idem. Hrabro uranjam u vrtloženje svakodnevnog. Oslobađam se jučerašnjih tereta. Odbacujem koprene i skidam korotu za prohujalim vremenom.

Jednoga dana ću, slobodna kao ptica, poletjeti ka suncu.