Piše: Marijan Grakalić

Skriveno iza glamura koloriranih žurnala ili senzacionalnih naslova visoko-tiražnih tiskanih medija, izvan obzora razvikanih imena i gordih impresuma staleške hijerarhije nekada i danas čuvenih redakcija, u nas već dva desetljeća postoji neobična i neupućenim neprimjetna galerija raznovrsnih likova koji svojim prilozima, tekstovima i fotografijama što se objavljuju tek s vremena na vrijeme i iz prigode u prigodu, priušte onaj toliko željeni obol urbanog i originalnoga. Jedan od doajena tog fenomena koji je niknuo još sredinom osamdesetih u krilu tadašnje omladinske štampe i zadržao se do današnjih dana bio je i nedavno preminuli fotograf i novinar Mirko Bedek (1950.2013.), suradnik ”Poleta”, ”Azur Jorunala”, ‘Večernjeg lista”, ”Fokusa”, ”Studija”, ”Penthausa”, ”Globusa” i drugih medija. Iako neke od tih novina već dugo ne postoje, one druge što redovito izlaze, nisu na žalost našle shodnim da barem jednim retkom zabilježe odlazak i njihovog autora. Isto tako neprimjetno i zapostavljeno kako je učestvovao u medijskom životu zbog toga što se teško mirio s ukusu i mišljenjima ”nadređenih”, Mirko Bedek je i otišao s ovoga svijeta bez pozdrava na tiskanim stranicama koje je volio i za koje je živio.

U ritualu obilaska redakcija kojeg je redovito poduzimao, danas davne 1989. godine kada se demokracija tek naslućivala i kada je kao živo srebro buktila strast da se objavi sve i nadiđe bilo kakav šutnja, Mirko je stigao i na Novu Ves gdje sam bio urednik ”Azur Journala”. Privatnog magazina koji je počeo izlaziti daleko prije od kasnijih i popularnih kao što su to bili ”Slobodni tjednik” ili ”Globus”, i s drugim ambicijama jer je ”Azur” bio tiskan u vlastitoj tiskari i u maloj tiraži. Neko je vrijeme bio naš fotograf prateći tadašnja popularna zbivanja, velike političke skupove prepune euforije fotografirajući prijelom jedne povijesne epohe, strasti i strahove, demonstracije, povorke, lidere, a kasnije i rat i njegove nedaće. Nakon nekog vremena otišao je u ”Penthaus” i posvetio se glamuroznim slikama ljepotica maštajući o basnoslovnim honorarima i vjerujući u priče o skrivenim i moćnim, bogatim pojedincima, koji iz nekih možda i opskurnih razloga, svojim novcem navodno obilato pomažu razne novinarske projekte.

Raspolovljen između mašte i stvarnosti, želja i mogućnosti, Mirko Bedek stvarao je i fotografirao svoj vlastiti svijet, mjesto duboke sjete i društvene nepravde koja je pokopala na kraju i njega samoga, isto onako kao što će i sve nas druge koji ne vjerujemo u pravednost onih jačih i bogatijih.

Posljednjih godina dok se još držao, Mirko je izrađivao razglednice i turističke fotografije Dubrovnika i Zagreba, igrajući se sa suncem i sjenama, sa patinom prošlog vremena što je nataložena u povijesnim vizurama tih gradova i njihovim dušama. Znao bih ga tako u rujnu nakon mora potamnjela od sunca sresti na Dolcu kako sjedi i fotografira lica piljarica u staroj gradskoj tržnici, smijući se i prigovarajući istovremeno. Popili bi kavu, sjetili se prvih izbora, pokojnih prijatelja, rata i svih onih gadova koji nisu nikada platili honorare što su nam bili dužni, pa ne mareći za to jer gnjida uvijek ima i bit će, naručili nešto ponovo, jer mi smo, kako reče Dylan u svojoj pjesmi ”imali Boga na svojoj strani”.

Dragi moj, nebo je taj zavičaj. Bila ti laka zemlja koju si toliko volio.