Piše: Edit Glavurtić

Često se, kad netko umre, čuje formula kako je otišao “na neki bolji svijet”, na što se uvijek zbunim jer ne znam što to zapravo znači?

Treba li to biti kao neka utjeha?

Kakav je točno taj “bolji svijet” ostaje prepušteno svačijoj mašti, i zapravo me manje štreca tješenje nečim o čemu zapravo ne znamo ništa, koliko neumoljiva logika tvrdnje da onda svijet u kom ovog trenutka živimo nije dobar. Zašto nije?

Istina, pun je razočaranja i rastanaka, i u mom je životu bilo teških dana i neprospavanih noći, godina tuge i samoće. Ali sve je to nadoknađeno dobrim, svijetlim vremenima, ljubavima, prijateljstvima, putovanjima, knjigama, glazbom, dobrom hranom, slikanjem. Uvijek bi se na kraju strane vage izjednačile. Pa kad mi je ponovo bivalo teško, i kad bih se bojala, jer sve se odvija u valovima, i ciklički vraća, pozivala bih u misli prije spavanja sretne slike mora, zagrljaja, dobrih očiju, i one su bile utjeha i olakšanje.

Uvijek sam podržavala onaj osjećaj života u sebi, urođenu radost koju s vremena na vrijeme zamute životne teškoće, ali ona uvijek nanovo zažubori i probije se čista i nezadrživa kao gorski potok. Doduše, u mom rječniku, čak ni kad nekog tješim, ne postoje riječi o “boljem drugom svijetu”, ja takvo što nikad nisam ni pomislila, ni izgovorila.

Kakav god ovaj svijet bio, jedini je koji imam, i kao takav mi je dobar. Možda ne uvijek najljepši i najpravedniji, ali prepuštam mu se čuđenjem, nježnošću, ponekad naivno i brzopleto, pa me ti moji leptiri i krijesnice pomalo i zavedu, ali svaki čovjek ima pravo na određene ludosti.

Dapače, one su nužne, kao što su nužne mašta, i ljubav… to su začini koji baš svemu daju drugačiji okus. Zato na „bolji svijet“ ne mislim… bit će kakav bude, ako bude. Umjesto toga činim sve da mi svijet kog trenutno imam bude što ljepši, i zasad mi sasvim dobro ide.