Piše: Edit Glavurtić

Nekako u ovo vrijeme, prije točno deset godina, moja je mama u zagrebačkoj bolnici Merkur živjela svoje posljednje dane.Tome su prethodili mjeseci patnje, koja je od dana do dana bivala sve dublja i strašnija, kako njoj, tako i meni. Vjerojatno nikad neću imati dovoljno snage da zapišem sve slike koje su se tada u mene utisnule, jer ne mogu naći riječi koje bi izrazile onu tjeskobu, bespomoćnost i muku. Izgubila sam san, izgubila sam mir, apetit… Biće koje sam najviše ljubila raspadalo se pred mojim očima i nestajalo, odlazeći svakim danom sve dalje i dalje, a ja bih dolazeći u bolnicu već na stepenicama drhtala, čvrsto se pridržavajući za ogradu, duboko dišući… jer nisam bila sigurna hoću li je zateći živu, ili će na vratima sobe biti natpis da je ulaz zabranjen.

U početku, dok je još bila prisebna, provodila sam cijela poslijepodneva pored njenog kreveta, a kasnije, kad više nije mogla razgovarati, samo sat ili dva. Lomila sam se od užasa i nemoći, od ljubavi, od želje da je zadržim. To su trenuci kad vrijeme ne igra nikakvu ulogu i sve se događa kao u snu, istovremeno strahovito dugo i strahovito sporo.

Ako postoji pakao, on je u patnji ljubljenog bića koju bespomoćno gledaš, i ne možeš učiniti ništa, baš ni najmanju sitnicu da mu pomogneš ili olakšaš.

Jedne takve subote moja je posjeta završila ranije, jer odjednom, nisam mogla provesti ni trenutka dulje u toj sobi. Ona već danima nije govorila, izgubljena u magli morfija nije me poznavala, nije se micala…

Tako sam odlučila prihvatiti poziv prijatelja, i poći s njim na kavu u Opatiju. Da barem nekoliko sati gledam more, da osjetim tako potrebno olakšanje, da dišem, da se saberem, da ne mislim… Poslijepodne je bilo hladno, u Gorskom Kotaru posvuda snijeg kao fini šećer u prahu, ali ja mislima ipak više u bolnici, nego u toj ljepoti čija slika mi se tek kasnije vraćala. Nisam ni opazila kad smo se našli u tunelu Tuhobić.

Ja tunele ne volim. Uvijek me u njima obuzme neki iracionalan strah, kao da mi dušu pritisne golemi teret cijele planine, kao duboka tama groba, bez zraka, bez svjetla, bez izlaza. Ali tada, negdje pri polovici tunela presjekla me misao “Bože dragi kad bi ovo sve bio san, kad bi njoj bilo bolje, kad bi ozdravila, kad bi moglo sve biti kao što je bilo prije, kad bi mi Ti obećao, ja bih ovog trenutka izašla iz automobila, i propješačila cijeli tunel, u potpunom mraku ako treba, satima bih išla…o, kad bi to moglo biti!”

Tog trenutka ja sam bila spremna, zaista spremna izaći iz automobila i izložiti se jednom od svojih najvećih strahova. Nisam ni hrabra, ni odvažna, ali za život ljubljenog bića učinila bih sve, baš sve. Naravno da je ta misao bila djetinjasta, ali čovjek u dubokim krizama ionako ne može biti racionalan. I vjerujem da je mnogima dobro poznata ona prastara igra pogađanja (“ako sad na semaforu bude zeleno, to znači da će u bolnici biti sve u redu”… pa zatim luda jurnjava da zaista bude zeleno, i na tom, i na svim sljedećim semaforima).

Ali, pogađanja nema, nikad … samo prihvaćanje, na teži ili lakši način.

Što za ovu priču i nije toliko važno. Važan je trenutak koji plašljivicu pretvara u junakinju, trenutak snage, onaj u kom sam osjetila da mogu, da zaista mogu, usprkos strahu, usprkos mraku, usprkos svemu. Čudno je bilo pogledati u lice nečega čemu nisam dorasla, osjetiti čas u kom moja slabost nestaje pred nečim snažnim, toplim i živim, a što je Svjetlo samo.

Moje malo Svjetlo, upaljeno Ljubavi u čast.

Poslije je izblijedjelo, neuhvatljivo kao san, varljivo kao snoviđenje, kao što se već događa s tako dubokim emocijama. I koliko god čovjek poslije pokušavao, taj osjećaj ne može riječima vratiti. I bolje je tako.

Meni je sasvim dovoljno sjetiti se, ali ne želim još jednom, i kad bih mogla, odmah bih se nagodila da takav trenutak izbjegnem, zauvijek, no nema pogađanja, znam. Samo to jedno krhko sjećanje, ta malena utjeha za neke buduće strahove, slabosti i… moguće tunele.