Piše: Marijan Grakalić

Nakon ljeta umjetnik Toni Franović izložio je svoje slike i studije u prestižnoj zagrebačkoj galeriji ”Urlich” u Ilici. Kada se pogledaju izložene slike (akrili, ulja i crteži ugljenom), to djeluje toliko prirodno da bi se moglo pomisliti kako je i uobičajeno, iako je u stvari senzacionalno. Barem u tolikoj mjeri da se naslov ”U zagrljaju prirode” podjednako odnosi i na dobrodošlo postavljanje izložbe, a ne tek na njezin sadržaj. Naime, u smislu prirode institucije kakva je jedna zapažena galerija potreba praćenja i recentnoga izlaganja slikarstva Tonija Franovića jest nešto što bi i inače trebalo biti posve prirodno, a pri tome izložene slike (prirode) pokazuju ne samo zavidnu estetiku i originalnost već i raskošnu umjetničku prirodu samog slikara. Tako je u tom pogledu izložba ”U zagrljaju prirode” totalna senzacija za naše prilike.

Studije pejzaža temeljni su oslonac kvalitete koju donose novi Tonijevi radovi. Njima se pridružuju i ostale slike životinja, ptica i bilja nastale u naponu izuzetne umjetnikove energije, u svega nekoliko dana, da se zaokruži zamišljeni ciklus. Fasciniranje Hvarom, Bračom i jugom, otočka idila i svi bršljeni, agave i palme što okivaju naše zapostavljene mediteranske Arkadije, tu se ukazuju orisani snažnom crnom crtom konturne linije u nježnim ili dramatičnim pastelnim prijelazima koji s kožna lišća uranjaju u plavilo mora ili se pak uzdižu i gore na crvenilu neba. Radost postojanja otkriva se ponovo, nalik nekom zanemarenom zakonu zadovoljstva koji time postaje onaj posljednji kraj traganja što smo ga poduzeli.

Izvorna vještina pokazana je na crtežima ugljenom u središnjem dijelu izložbe koji razdvaja dvije bogate i snažne kolorističke postave. Magarci, kuće, ptice, granje i stilizirane perspektive zanemaruju svaku alegoriju kako bi nas uputili dalje. Nastali kao propitivanje temeljnih odnosa oni se bave izvornim i zato zagonetnim motivima riješenim ikakve melankolije ili patetike. Zreli crteži plijene uvjerljivošću i snagom svoje estetike.

Otkrivanje stvarnosti doneseno je ovaj puta bez ikakva nesporazuma, dapače u suglasju između onog viđenoga i one unutarnje duševne memorije samog slikara. Dakako, dovoljno upečatljivo da poželimo da slike Tonija Franovića stalno budu onaj estetski moment koji proširuje svijest i čini nezaobilaznu dodatnu stvarnost naših otoka i naših sjećanja.