LOM (Ireni)

Završava li tako da shvatiš da nemaš svoj grad
Nikoga i ništa što bi opjevao
Dok odzvanjaš cipelama u noći i nadaš se toploj magličastoj sjeni
iz koje je moguće pronaći jutro
Nekad su te veselili mirisi iz lonaca
Putopisi iz tuđih lončanica ili otočkih raspadnutih kuća
Dok napolju zavijaju mačke I gledaju
Mjesec jer im se mjesečina vrti oko repa
Tražiš li nekoga Mnogi su naložili noći po zadnji put
I koliko se god puta vratiš u njihove ruke
I od vlastitih misli izrezbariš tijelo koje te voljelo
To je drvo odavno izgorjelo
Imamo li svoje mirise kože
Uspomene na naše vrijeme i ljudskost
Danas sam na pragu svih ispričanih dilema
Ponekad zadirem preduboko kao vlažna maglica u listopad
Znam da nije dobro za ostatak dana
Ipak prošetam taj neprekidni tok
Kad su već prošli kilometri
I sve je zastalo kao smiješak na licu izgubljenog klauna
Posljednjim pljeskom pozdravit ću lom