Piše: Irena Šekez Sestrić

”Dabogda živio interesantnim životom!” – Ova stara kineska kletva gotovo nepogrešivo oslikava teret sudbina koje, svaka nasvoj način, proklinju ljude bogate duhom. Njihove živote, hrabre, sumanute i nadrealne, prate intenzivne i ne zaprtane emocije najsličnijie onim mislima koje većina misli tek pred smrt – o ljubavi, strasti i o onima s kojima smo ih dijelili. I kao što kopamo po vlastitim fotografijama, s istom strašću kopamo i po biografijama onih koji su bivali naš alter-ego, koji su voljeli, zavodili i mrzili svijet i u naše ime.

Jedna od tih nepobitnih žena, rođena sa stigmom fatalnog usuda, bila je i Ljilja Brik. Njen, u svim sferama nesvakidašnji život, neraskidivo je vezan uz najpoznatijeg pjesnika ruske avangarde, futurista, novatora i revolucionara, Vladimira Vladimiroviča Majakovskog. Njihov, u najmanju ruku buran odnos i dan danas izaziva neskriveno zanimanje, žustre polemike, a nerijetko i sablazan.

Ljilja Jurevna Brik (rođ. Kagan) rodila se 11. studenog 1891. g. u Moskvi. Potječe iz bogate obitelji ruskih židova koja ju je, zajedno s mlađom sestrom Elzom Triolet, od najranije mladosti odgajala pod imperativom obrazovanja, kulture i umjetnosti. Njen otac, Urij Aleksandrovič Kagan, dobrostojeći pravnik i majka, Jelena Bermann, poznata pijanistica, inzistirali su na glazbenoj pismenosti i učenju stranih jezika, tako da su Ljilja i Elza već kao djevojčice tečno govorile njemački i francuski, te svirale klavir.

Lljilja je diplomirala arhitekturu u Moskvi, dok je sestra krenula literarnim smjerom, te će kasnije, nakon udaje za francuskog književnika Louia Aragona, postati poznata francuska spisateljica.

Činjenica o životu Ljilje Brik ima beskrajno mnogo, ali tko je ona zapravo bila i danas je prilična nepoznanica. Obdarena zavidnom količinom intelekta i nepobitne erotske čulnosti, ta je žena svojom snagom, nekonformizmom i osebujnošću umjetnički obilježila čitavu jednu sovjetsku epohu; ne toliko u stvaralačkom, koliko u smislu nadahnuća i ženstvenog podstreka rađanju nove umjetnosti. Pablo Neruda ju je zvao ”muzom ruske avangarde”, dok ju je Viktor Šklovski opisao riječima «… sva je tanana i ima vrlo lijepa uzana ramena, to je žena od uspjeha!». Bavila se glumom i prevođenjem, intenzivno je putovala i družila se s kremom ruske inteligencije onoga doba. Boris Pasternak, Kazimir Maljevič, Maja Pliseckaja i Andrej Vožnesenski samo su neka od imena njene ”braće po hrabrosti ideje i bojazni od prosječnosti”, kako ih je od milja nazivala. Njenu su neredovitu ljepotu na svojim platnima ovjekovječili Chagall i Matisse, a Aleksandar Rodchenko ju je 1920. g. fotografirao za naslovnicu jednog od najutjecajnijih časopisa avangarde, ”Lijeva Fronta Umjetnosti” (LEF Magazin).

Ljilja Brik se 26. ožujka 1912. g., u dobi od dvadeset godina, udaje za tri godine starijeg prijatelja iz djetinjstva, Osipa Maksimoviča Brika, diplomca Pravnog fakulteta Sovjetskog univerziteta, pjesnika, kritičara, urednika i izdavača, te agenta NKVD-a, također židova. Dvije godine nakon vjenčanja mladi bračni par seli iz Moskve u Petrograd i tu započinje fantastično prokletstvo Majakovskog, Ljilja Brik, čak i prije nego što ju je upoznao. U to vrijeme Majakovski je održavao površnu i lepršavu vezu s Ljiljinom sestrom Elzom, koja ga je konačno, 1915. godine u Domu Književnika u Petrogradu, upoznala s Brikovima.

Bum! Eksplozija! Čuje se kako pero sudbine ispisuje naslov ”Ljubav i Smrt – Eros i Thanatos” iznad priče pjesnikovog života dok dvoranom odjekuje moćan glas Majakovskog:

Hoćete li –
bit ću od mesa bijesan
i kao plavet neba svjetlošću glačana –
Hoćete li –
Nježan besprijekorno jesam
ne muškarac, već – oblak u hlačama!

Svoju, tada još neobjavljenu poemu «Trinaesti apostol» koja je zbog cenzure preimenovana u ”Oblak u hlačama”, Majakovski je iste večeri posvetio Ljilji Brik, uz blagoslov njezinog supruga koji mu je, o svom trošku, istu tiskao i izdao, te će kasnije postati njegov savjetnik, kritičar i, na izvjetan način, njegov najbolji prijatelj. Majakovski je bio opsjednut i opčinjen tom ženom, do granice ludila. Ona je postala centralna ličnost njegovog života, njegove mašte i njegove poezije koja je, od 1915. g. pa do njegove smrti, bila gotovo iskljičivo posvećena njoj. Pisao joj je neprestano, čak i nekoliko puta dnevno, a pisma su završavala potpisom ”tvoj Volođa” i crtežom malog psića, simbolom njegove bezuvjetne odanosti. U nekim zapisima se spominje francuski buldog s kojim je pjesnik proveo zadnje trenutke života, a Ljilja Brik je desetljećima kasnije, s tom pasminom upoznala i Yives Saint- Laurenta. Volio ju je drsko i pokorno, javno i tajno, iz inata i iz očaja. Bila je njegova žena, premda udata, njegova stvarnost i njegov san. Njegova nedočekana Marija iz «Obalaka u hlačama»…

”Doći ću u četiri”, rekla je Marija.
Osam.
Devet.
Deset.
Eto i decembarsko veče
Ode od okna
I obeshrabri

Jedina čista u moru bluda i nedoličnih ljubavi, uključujući i onu iskvarenu prema njenoj sestri koju je iskoristio samo da bi došao do nje. Nije birao sredstva jer ga je pokretao samo jedan jedini nagon – posjedovati je! Prljavo i čisto, nježno i grubo.

Nikome nije bila jasna ta opčinjenost Ljiljom, na prvi pogled hladnom i distanciranom koketom. Laskala joj je njegova pažnja i zanos, iako u početku nije dijelila njegov entuzijazam. U svojoj biografiji piše: ”Moj suprug je bio više opčinjen njime nego ja. Majakovski je bio genije, ali ja nisam voljela bučne muškarce. Također, smetala mi je njegova visina zbog koje je izazivao pažnju prolaznika». Indolencija i svojevrstan prezir spram zaluđenog pjesnika provlače se kroz čitav njihov odnos, iako s vremenom Ljiljin otpor popušta i ona se zaljubljuje u Majakovskog. Rasponi njenih doživljaja sluđenog poete su maestralni – od potpune nezainteresiranosti do sumanute strasti koja rezultira preseljenjem Majakovskog u stan Brikovih, jer gospođa i pjesnik na mogu ni časa jedan bez drugoga. Osip Brik je prilično blagonaklono prislonio svoju katetu tom bračnom trokutu u čitoj aritmetici je on bio pragmatika i racio, Ljilja putenost i ženska visprenost, a Majakovski urlajuća hipotenuza strasti i revolta.

Njihov neobičan životni ménage a trois se nastavio i nakon 1919. g. kada svo troje zajedno sele u Moskvu. Majakovski je Brikove iskreno doživljavao kao svoju obitelj. U jednom periodu ih je i financijski uzdržavao, kupovao Ljilji garderobu, automobil i bundu. U ljeto 1918. g. poklonio joj je prsten s njenim inicijalima, Lj. J. B., što su i početna slova ruske riječi za «ljubav», s ugraviranom posvetom «Volođa». Ljilja se u skladu sa svojom već spomenutom hirovitošću ubrzo zasitila Majakovskog i podrazumljivosti njegove ljubavi i odanosti. Rukom okovanom tim istim prstenom pisala je pjesniku Andreju Vožnesenskom… «Voljela sam voditi ljubav s Osjom. Volođu bi tada zaključavali u kuhinju. On je urlao, vikao, zapomagao, lupao po vratima i plakao kao dijete. On je takav jadničak, čak mi priređuje i scene vjernosti!”

Ljiljina okrutnost je Majakovskog bacala u očaj. Svoje nervne slomove rubio je usputnim aferama, a ona mu je nevjere kažnjavala istom mjerom. Voljeli su se i mrzili u nepravilnim razmacima, ali uvijek istom predanošću i intenzitetom. Ljilja nije toliko marila za broj njegovih ljubavnica koliko za održavanje one neobjašnjive moći koju je imala nad njim. «Mačka koja je izgubljena u vrtlogu strasti – to je samo jedna od uloga koju igram za njega. Ali on je muškarac i ja moram glumiti da bih održala status omiljene ljubavnice. U ljubavnim igrarijama ima mnogo radosti, ali jedna je jača od svih poroka – vladati! Ne samo njegovim krevetom, nego čitavim njegovim životom!»… napisala je mnogo godina kasnije u svojoj biografiji.
Iako mnogi tvrde da je trokut Osip – Ljilja – Majakovski bio politički uvjetovan i režimski indoktriniran, konkretni dokazi o teoriji zavjere još leže u ropotarnici povijesti.

Naime, Vladimir Vladimirovič Majakovski, rođen 19. srpnja 1893. g. u selu Bagdadij u Gruziji, od najranije je mladosti pokazivao znakove socijalne osviještenosti i sklonost političkom aktivizmu zbog kojeg je nekoliko puta bio i hapšen (tri puta čak prije punoljetnosti). Nakon smrti oca, šumara Vladimira Konstantinoviča (umro je od sepse 1906. g. nakon što se ubo iglom u prst šivajući gumb!!), s majkom i sestrama Oljom i Ljudmilom seli u Moskvu, te već kao gimnazijalac postaje članom Komunističke Partije. Bio je pjesnik velikog energetskog naboja koji je svoj lirski izričaj zasnovao na revoltu. Malograđanstvo, tlačenje slabijih i teške životne prilike koje je revolucija donijela na svojim krilima bili su kost u grlu Majakovskog koju je jedva čekao ispljunuti. Svojom žestokom pjesničkom formom lišenom interpunkcije neumoljivo se i bez pokornosti obračunavao s društvenim pošastima koje su zavladale tadašnjom Rusijom. On lično je bio «Šamar društvenom ukusu» (naslov futurističkog manifesta koji je 1912. g. utemeljio zajedno s Davidom i Nikolajem Brljukom, Viktorom Hljebnikovim, Aleksejem Kručonihom i drugima). Vrijeme koje je proveo u zatvoru i samici za njega je bilo dragocjeno. Mnogo je čitao i, kako sam kaže, upoznavao bogatstvo književnosti i poezije. Nakon izlaska iz zatvora 1915. g. postaje režimski potencijalno opasna figura jer odbija ponudu Partije za obnovu članstva. Vladimi Iljič Lenjin tada naređuje partijskim drugovima njegovo neprestano praćenje.

U tom trenutku na scenu pjesnikovog života izlaze Brikovi – židovi, ljevičari, agenti sovjetske tajne agencije NKVD (ranije GPU). Činjenica je da su se za upravljanje ljudima u državi tada koristile razne metode, od perfidno koncipirane propagande do iskorištavanja umjetnosti kao moćnog sredstva djelovanja na ljudsku podsvijest. Za vrijeme sovjetskog komunizma čitava sovjetska umjetnost bila je potpuno ideologizirana, te je pod žestokom komunističkom cenzurom stvorila ogroman svijet lažne realnosti koji je narod objeručke prihvaćao zbog nedostatka alternative. Iz tog razloga suživot talentiranog i pobunjenog pjesnika sa židovskim bračnim parom u službi Partije miriše na organiziranu i naručenu špijunsku akciju s ciljem reprogramiranja nepokornog Majakovskog i suptilnog usmjeravanja njegove divlje poezije u strogo kontrolirano korito sovjetskog umjetničkog djelovanja. Stihovi iz ”Lijevog marša”;

Dosta je zakona onih
Što dadoše ih Adam i Eva
Kljuse povijest goni
Ljeva!
Ljeva!
Ljeva!

svjedoče da su supružnici, ukoliko je teorija zavjere istinita, uspješno odrađivali zadatak.

Majakovski se osim pjesništvom i političkim aktivizmom intenzivno bavio i pisanjem scenarija, dramaturgijom i propagandom. Masovni spektakl «Misterija Buffo», satire «Stjenica» i «Hladan tuš», te film «Ne za novac rođen» samo su neka od njegovih scenskih dijela. 1926. g. Ljilja Brik producira dokumentarac ”Židovi i zemlja” za koji su scenarij napisali Majakovski i Viktor Šklovski, a od 1928. – 29. g. režira i glumi u njegovom fantastično-dokumentarnom filmu ”Stakleno oko”, svojevrsnoj parodiji buržujske kinematografije.

Iako veza Ljilje i Majakovskog od 1923. g. postaje sve manje tjelesna, njen utjecaj na pjesnikov privatni i profesionalni život i dalje je neupitan. On se 1928. g. u Parizu zaljubljuje u Tatjanu Jakovljevu, što potvrđuju i njegove pjesme iz tog vremena. Godinu dana kasnije Tatjana se udaje za stanovitog vikonta Du Plassixa. Prilikom tromjesečnog boravka u Americi Majakovski upoznaje Elly Jones, udatu kapitalisticu ruskog podrijetla s kojom dobiva kćerku Patriciu Thompson, u Rusiji poznatu kao Elena Vladimirovna Majakovski, danas sveučilišna profesorica u New Yorku.

Pjesnikov ljubavni život obilježile su gotovo isključivo udate žene. Svoje muze birao je po neobičnom kriteriju – svaka je kao ukras nosila kvačicu iznad «Z», jer što je «muza bez muža»? Zadnja u tom nizu bila je Veronika Vitoldovna Polonskaja, glumica moskovskog Hudežestvenog teatra i supruga poznatog glumca M. M. Jašina.

U zoru, 14. travnja 1930. g. izlazeći iz pjesnikovog stana u Lubjanskom prilazu br. 3 u Moskvi, Vera Polonskaja začula je pucanj. Majakovski se ubio! Jednim metkom u srce iz revolvera. Onog istog revolvera koji mu je služio kao rekvizita u njegovom filmu ”Ne za novac rođen”. Iza sebe je ostavio oproštajno pismo napisano dva dana ranije, naslovljeno ”Svima”.

”Za moju smrt ne krivite nikoga i molim vas, ne spletkarite! Pokojnik je to najviše mrzio. Mama, sestre i drugovi, oprostite, ovo nije način, drugima ga ne preporučujem, ali ja nisam imao izlaza. Ljiljo, voli me!”

Vijest o smrti Majakovskog Ljilja Brik je primila u Berlinu. Vidno potresena, ali ne i iznenađena izjavila je: ”Ubio se jer je bio takav. Uostalom, to i nije bio prvi pokušaj, nego treći. Zašto se ubio? Zato što je bio nenormalan! Normalni ljudi ne govore u stihu, a on je bio pjesnik – to znači drugačiji od drugih!”

Ponovo su skrenule spekulacije o tome je li se zaista ubio ili je po direktivi ubijen jer je poznato njegovo angažirano osuđivanje Jesenjina koji je također sam sebi bio đelat. Al ako zanemarimo politiku, činjenice da je Majakovski izgubio vjeru u ljubav i ljude, da mu je država koju je čitav život umjetnički dvorio odbila izdati putovnicu i duga razdvojenost od njegove «zasljepljujuće carice židovskog Siona», Ljilje Brik, koju je zadnji puta vidio 18. veljače iste godine, pretežu na stranu samoubojstva.

”’Dvanaest godina je Majakovski – čovijek ubijao u sebi Majakovski – pjesnika. Trinaeste godine se pjesnik digao i ubio čovjeka!” napisala je tada njegova suvremenica, pjesnikinja Marina Cvetajeva.

Nakon smrti Majakovskog Ljilja se udavala još dva puta, 1930. g. za sovjetskog generala Vitalija Primakova (smaknut 1937. g. pod optužbom proturežimskog djelovanja) i 1938. g. za književnika Vasilija Abgaroviča Katanjana, s kojim ostaje do smrti. Posvećuje se očuvanju uspomene na svog tragičnog ljubavnika, te stan u kojem su živjeli u Gendrikovoj ulici br. 15 pretvara u Muzej Majakovskog. 1936. g. piše pismo Staljinu u kojem se žali na nepravednu zapostavljenost književne ostavštine Majakovskog i zahtijeva da mu se prizna značaj velikog Sovjetskog pjesnika. To isto pismo Staljin proslijeđuje Nikolaju Ježovu s povijesnom opaskom koju je osobno napisao na margini:
”Druže Ježov, Majakovski je najveći pjesnik Sovjetske epohe! Nemar prema njegovom djelu predstavlja zločinstvo!!”

Ljilja je očito ostavila na «gazdu» prilično jak dojam, te ju je on osobno prekrižio s liste za odstrel uz obrazloženje da nije poželjno dirati ženu Majakovskog, jer je znao da mrtvog pjesnika može iskoristiti za svoje ciljeve u čemu mu je živa Brik itekako potrebna.

I tu se vraćamo na početak.

U sudaru dviju iznimnih sudbina neminovno dolazi do preslikavanja jedne u strukturu druge. Njihove niti se divljački mrse u fatalnu petljaniju u kojoj nestaju obje… jedna odmah, druga kasnije. Jer kraj im je isti. Biti u dodiru s ljubavlju znači biti u dodiru sa smrću – u trenutku kada se ljubav povlači, udio smrti se povećava.

1970. g. Ljilja Brik napisala je u svoj dnevnik: ”Sanjala sam da se svađam s Volođom zato što se ubio, a on mi je s takvom nježnošću stavio pištolj u ruke i rekao – Svejedno je… ti ćeš to isto napraviti!”

Ubila se 4. kolovoza 1978. g. u dači u Peredilkinu, popivši preveliku dozu tableta za spavanje. Njeno tijelo je kremirano i prosuto po Podmoskovskoj šumi na čijem početku stoji njen ”nadgrobni” kamen.

Lj. J. B. je jedino što na njemu piše.
(Izvor: Zbornik I. gornjogradskog književnog festivala)