Piše: Edit Glavurtić

Nikad nisam bila osobito dobra u rastancima. Zato bih pratila do stanice, smjestila u kupe, izgrlila, mahnula još jednom s perona, okrenula se, i brzim koracima otišla.

To mi je davalo osjećaj kao da se ni nismo rastali, kao da ćemo se već sutra ponovo vidjeti.

Ali kad bih napravila grešku i čekala, onih nekoliko minuta prije polaska vlaka ili busa otegnulo se u nedogled. Riječi smo potrošili, pa smo mrvice preostalog vremena popunjavali pogledom kroz staklo, još jednim dodirom koji je dodatno otežavao i pogoršavao.

I dok su se minute polako cijedile, u misli bi se kao crv ušuljala misao „hoćemo li se još vidjeti, i što ako… ako je ovo karta u jednom pravcu“… jer tako nešto uvijek je moguće.

Ne, umjetnost rastanka nikad nisam savladala. Previše je to zahtjevno za mene.

Više se volim okrenuti i pobjeći, kao da se ni nismo rastali.

U hodu, rukavom samo obrisati vlažne obraze i nestati prije nego što vlak krene.