DUŠI

Dišeš kao kap krvi na prstu djeteta
Na koži koja miriše na predaleko podneblje
Iz njega si rastjerala sve ptice stanarke
Tako da ne znam
Ako je tvoja svježina duboko skriveni gral iz uralskih zima
Može li pjesma kapati nad njima I pronaći tvoj put
Da se vratiš kad zaboravimo da smo mrtvi
A nitko nam neće reći
Ovi rubovi od gladi i smijeha
Iznjedrili bi praskom iz drugoga svijeta kao prskalica u noći
Danas ti donose cvijeće kao da si leptir iz sjene koji traži dom
Možda čekaš majku da ti stavi dlan na čelo
Možda više ne znaš gdje ti je dom
Ti zboriš i zbore ptice o dugom ljetnom popodnevu
Kao da si tu i tamo
Blizu i daleko
Nasmijana kći velikog bezdana

(Angela Bonacin, listopad 2013.)