Piše:Edit Glavurtić

Naši su dragi sahranjeni na udaljenim grobljima, pa smo mama i ja, na blagdan Svih svetih, odlazile na Mirogoj, pored velikog križa za njih palile svijeće, i poslije dugo šetale arkadama. Ne znam odakle njoj, jednostavnoj tvorničkoj radnici, senzibilnost ove vrste, ali sjećam se kako mi je govorila da imamo dug kojeg se treba sjetiti, barem taj jedan dan u godini.

To je dug prema onima čija je široka duša utkana u tlo iz kog smo i sami nikli; a to su pjesnici, slikari, kompozitori, oni koji su od boja, snova, nota i stihova stvarali san o ljepoti. A kojih davno već nema, pa im nema tko upaliti svijeću „ ali ti, koja želiš biti umjetnica, moraš znati tko je tu bio prije tebe“.

Obilazile smo tako grobove Nikole Mašića, Vladimira Filakovca, Augusta Šenoe, Tina Ujevića, Ive Tijardovića, Vladimira Becića, Zlatka Balokovića, Vladimira Nazora, i palile svijeće. Ja bih redovno dodala još po koju i za Josipa Račića, za oči s onog tamnog autoportreta ugašene u pariškoj tami, a koji počiva, zaboravljen i neznan, na nekom pariškom groblju.

Ne mogu zaboraviti te naše tihe šetnje, tek povremeno prekinute malim pramenom razgovora, šuštanjem lišća…

Bio je to lijep ritual, nakon njega, nas smo dvije odlazile u grad na kesten pire, ugrijati se i zasladiti. Prvim slatkim zalogajom slike s groblja bi su se rasplinule kao san, i mi smo se vraćale životu, razgovoru, planovima.

Tada mi se nekako činilo kao da je preda mnom vječnost, ali … što osamnaestogodišnja djevojka može znati o vremenu? Kako bilo, naša se vječnost brzo potrošila, kao kad pijesak iscuri kroz prste. Nisam se stigla ni snaći, a moja Draga otišla je mirogojskom alejom, u sumrak, sama…