Piše: Edit Glavurtić

Zamišljam da se upravo dogodio onaj trenutak koji briše granicu između dvije stvarnosti, a ja se zatičem pred vratima, običnim, najobičnijim zatvorenim vratima. Onakvima kakvih na mediteranu ima u svakom mjestu, ispucanim od vremena, izgriženim kišom i vjetrom.

Stojim i stojim, dok se u jednom trenutku ne odlučim približiti i pružiti ruku.

„Stani“ odjekne Glas „ne može se ovuda proći tek tako, želimo znati tko si?“
„Paaa… slikarica sam, umjetnica.“
„To nam baš ništa ne znači, znaš li koliko je na ovom mjestu takvih kao što si ti? Mi želimo znati tko si ti doista, da to sama kažeš… da izdvojiš iz svog života nešto što te opisuje i objašnjava, tebe, kao ljudsko biće.“
„Mislite, neke moje dobre osobine ?“
„Ne, znamo mi dobro i tvoje dobre i tvoje loše strane“ odgovori glas dobrohotno „ ali želimo čuti nešto što objašnjava tvoje vrijeme provedeno na zemlji.“
„Mislite, da izdvojim neki važan događaj? Ali… kako kad je bilo toliko toga, sve se smjenjivalo, znate… ja sam živjela jednim dinamičnim životom, bogato i ispunjeno, sretala mnoge ljude…“
„Ne!“ prekinu Glas moje nabrajanje. „Znamo mi sve o tvojim stazama. Kako ne bismo znali kad smo predvidjeli za tebe svaki susret, svaki grad i svako godišnje doba.“
„Pa, ja onda zaista ne znam, ne znam…“
„Imaš sve vrijeme koje ti treba da o tome razmisliš.“

I Glas se izgubi, a meni ne preosta drugo, nego sjesti pred ona vrata i razmišljati. Na ovom čudnom mjestu vrijeme se odmata kao u snovima, pa ne znam razmišljam li nekoliko mjeseci ili minutu, dok napokon ne skupih hrabrost da opet pokucam.

„No“ javi se Glas „možeš li se sad predstaviti?“
„Ja sam umjetnica, kćerka, žena, prijateljica, idealista. Voljela sam život i ljude, stvarala, u mnogo čemu bila široke ruke. Opet, bila sam i prilično svojeglava i kritična i to je ponekad znalo sve pokvariti, ali uvijek, uvijek sam sve činila iz dobre namjere, i nikad…“
„Ne zanima nas ni tvoja priča, ni tvoje nabrajanje“ u Glasu je sad već bilo dosta nestrpljenja.
„Samo želimo čuti tko si, i ništa drugo! Kroz jednu jedinu pričicu ili zgodu iz tvog života. Jednu jedinu! Jer u svakom životu postoji ono jedno iz čega izvire sve ostalo, čime se sve ostalo može objasniti.“
„Ali, kako… kako ću odvojiti samo jedno kad ima toliko toga?“
„Jer je jedno dovoljno. Na ovom mjestu ništa nije skriveno, svaki tvoj dan i udah poznat nam je. No, želimo znati je li poznat i tebi? Znaš li odgovor na pitanje zašto? Dok to ne otkriješ, nemoj više dosađivati!“

I ponovo se nađoh pred vratima. U gorim mukama nego dosad.

Jer, što da kažem ako ovi ionako sve o meni znaju? Ako su ovdje izjednačeni i moje greške i moji uspjesi, ako nisu dostatne ljubavi kojima sam ljubila, slike koje sam naslikala, ni ljudi… pa što je onda važno? Onda, doista ništa nemam.

I osjetih se silno umorno i osamljeno pred tim zatvorenim vratima, osjetih strah da ću vječito čekati ovdje sama, bez ijednog drugog ljudskog bića u blizini, i u toj strašnoj samoći krenuše mi suze nemoći i ljutnje, i shvatih da ponovo imam pet godina.

Da sam s mamom došla u Zagreb, prvi put daleko od mog otoka, sigurnosti ljubljenog bake i dide, i da sam ostavljena s tetom Maricom, maminom sestričnom, da me čuva dok mama traži posao. A ja, u ovom nepoznatom stanu uplašena, zavukla se pod kuhinjski stol, od straha ne primjećujem dobru tetu koja više ne zna što će sa mnom, niti nalazi riječi kojima bi me umirila, jer riječi ne pomažu, ništa ne pomaže djevojčici izbezumljenoj od straha da se mama po nju neće vratiti, i da će ostati sama, u svijetu kog se boji i kog ne razumije.

Kasnije sam shvatila da je to iluzija, puka djetinja zabluda, jer čovjek nikad ne može ostati sam ako je samo jednom osjetio ljubav, jer ona povezuje i spaja odvojene svjetove, i ljude koji fizički nisu zajedno…no ipak, bile su to spoznaje zrele žene dok se u dijete utisnuo strah, i ono je živjelo u njegovoj sjeni kao talac dana provedenog u suzama pod tetinim stolom.

Strah od samoće, napuštanja i odsustva ljubavi… uvijek je bilo u pozadini svakog spoznajnog i osjetilnog iskustva, potisnut, pritajen i budan.

I, što da s tim započnem? Postiđeno prilazim vratima da kažem da odustajem, da ne znam, da u meni nema ničega… ali vrata se sama od sebe otvaraju, a Glas obasjan svjetlošću govori mi:

„Uđi djevojčice, upravo si objasnila! Uđi mila, sve je dobro. Dobrodošla.“

I ja ulazim… ulazim ravno u toplinu, i milinu bezvremenskog zagrljaja.