Piše: Vlatka Vazdar

Kako istjerati šišmiša iz sobe? Ništa lakše rekli bi, otvoriš prozor i pomogneš mu mahanjem izletjeti van. Eh, kad bi to bilo samo tako. Ovo je puno teži slučaj.

Gledalam ga kako leti pomalo uplašeno na trenutke, zatim vragolasto lupi glavom u vrata, pa u prozorsko staklo kao da zna gdje mu je spas. Potom leti bezglavo. Vrti se u krug. Onda se smiri kao da je sam sebe uvjerio kako nije u opasnosti. Naravno, jer ja ga ne lovim. Samo ga gledam.

Ustvari mi se jako sviđa. Taman, malešan, obično lijep. Vješt u letu, zamahuje krilima brzo, uspori i zastane, zakači svojim pandžama za gredu potkrovlja. Odmara. Smišlja valjda što učiniti.

Gledam ga netremice dalje. Šuteći. Oboje kao da veže nevidljiva nit komunikacije. Bez riječi, bez straha, bez nelagode.

Svako od nas znade svoju prijašnju nakanu – on kako odletjeti, a ja kako ga pustiti. Ipak, razmišljam i o tome da li da ga zadržim, to malo čudo u sobi?

Ugasim svijetlo i upalim svijeću. Legnem u krevet ispod grede i gledam maleno ščućureno biće na njoj.

Što ga je dovelo baš u moju sobu? Nema veze. Osjećam kako duša shish-misha i moja duša u tom trenu najednom miluju jedna drugu. Osjećaju se i istovremeno ispituju.

Obuzima me nevjerica. Što će se desiti?

Vrijeme teče i svijeća se topi pod jednolikim pravilnim plamenom koji slika tamne sjenke po zidovima. Shiu, tako sam nadjenula ime šišmišu, taj isti plamen daje aureolu pa njegovo crnilo izgleda na trenutke svečano. Naravno, on to uopće ne primjećuje. Visi u otmjenoj mirnoći što je posjeduju ona bića koja poznaju tajne tame.

Težina tišine pritisla je zrak.
Pomislim da je ispunim jednom finom, nježnom melodijom.

Na prve zvukove se pomaknuo. Djelovalo je kao da se prenuo iz sna. Podigao je malo krila, ali nije poletio. Ubrzo se smirio i imala sam dojam kako zaista sluša, da tone u iste sfere užitka u koje gledajući ga, također ulazim i sama?

Preplavljuje me njegovo crnilo. Omiljena melodija. Udobnost i sigurnost mog okruženja, dakako, i osjećaji meni posve novi i toliko zanimljivi. Kao da sam najednom ni kriva ni dužna postala dio neke bajke.

Razmišljam o tome što li Shi osjeća? Kako me doživljava? Miriše li me? Vidi li me i čuje li otkucaje mog srca? Pitam se osjeća li istovjetno ovo moje vrijeme kao svoje vrijeme, boji li me se pa u tom strahu samo stvara privid da je miran ili kako je u stvari on gospodar moje sobe, moga vremena i svojih želja?

Shi i ja.

Proučavam ga. Puhnem lagano u njega, a on se prene kao da mu smeta. Potom se vrati u prvobitni položaj i miruje. Pucnem prstima, ništa.

– Tlok-tlok – proizvedem zvuk jezikom i ustima. Ništa.
– Aaaaaah – uzdahnem glasno. Opet ništa.

A da mu nešto kažem?

– Nemoj se bojati, neću ti ništa nažao učiniti, tako si lijep i poseban – Pomakne okice, kao da pita – zašto sam poseban?

– Zašto si poseban? Pa evo, uletio si baš u moju sobu. Uplašili smo jedno drugo, svak iz svojih različitih razloga. A vidi kako nam je sada lijepo. Slušamo glazbu, odmaramo uz plamenu igru, sprijateljili smo se, zar ne ne?

Shi djeluje kao da me zaista sluša. Miruje u tišini i valjda si misli svoje.

Pa daj više neki glas, daj neki znak, pruži mi bilo nešto, nešto što će mi pokazati da me bar malo razumiješ. Ništa!

Sad već pomalo postajem ljuta. Zato što me kao ignorira. Uz to pri pričanju i trudu da doprem do njega moguće je da izgledam posve glupava i bezrazložno uporna.

Možda je gladan, žedan? Čime se hrane šišmiši?

Uzmem kockicu čokolade. Otpijem gutljaj crnog vina. Gledamo se. Guštam taj spoj gorko-slatkog i oporog okusa.

Namjerno mljackam i srčem. Glasno, da čuje. On – ništa.

Ipak, osjećam da me promatra istim intenzitetom i pažnjom kao i ja njega. No, koliko sam ja otvoreno dobronamjerna i s puno truda i volje spremna mu se približiti, toliko je istovremeno on samozatajan, tajanstven i bezglasan.

Odustajem. U tišini legnem na postelju, pokrijem se i zaspim. Sanjam.

U snu smo Shi i ja u mojoj sobi. Sanjam sve što nam se desilo i u tom snu više ne znam, da li je san stvaran? Prene me, šušanj.

– Što je – kažem glasno – Odlučio si mi nešto reći, ha? Ajde, daj više. Što se praviš shishmishasto?

I, naravno ništa.

Eh, sad mi je prekipjelo, baš me briga za tebe, visi tu ko obješeni, šuti ko’da si mutav, budi gladan i žedan, briga me zašto si tu i da li i gdje želiš ići, briga me i da li ćeš ostati ili nećeš. Zalupim vratima izlazeći iz sobe, ne mareći hoće li se uplašiti i početi opet nemirno letjeti tražeći izlaz.

Pitam se što je “Onaj gore” htio reći s tim – eto ti šišmiša?

Što će mi šišmiš, što da radim s njim, koja je svrha toga što mi je uletjelo u sobu malo, crno, leteće biće? Razmišljajući tako, mučeći samu sebe, pitanjima i ne nalazeći odgovora niti na jedno, vratim se u sobu, usmjerim pogled na gredu. Shia nema.

Tražim ga pogledom, gore-dolje, lijevo-desno, nema ga!

Sad me uhvati neka nelagoda. Prozor je zatvoren, znači tu je negdje, ali ga ne vidim. Gdje li se sakrio, gad mali?

Smješkam se – pomislim – želi se igrati? Možda mi se namjerno sakrio? No odmah odvratim pomisao, jer, o Bože, pa šišmiši se ne igraju tako. Ako se i igraju, sigurno je ta igra drugačija. No, gdje je? Zašto ga ne vidim?

Onda se sjetih da sam mu rekla kako je poseban, i da sam mu dala ime, i da je postao je Shi (skračeno od Shishmish). Zasigurno je onda i ovaj njegov nestanak, baš kao i nenadani dolazak, posve poseban.

Dakle, preostaje mi samo da uživam u svim tim činjenicama i pustim ga da leti ili miruje, spava ili me gleda, misli si svoje i šuti, ne misli ništa, leti bezglavo ili mirno, bude tu koliko želi, odleti kad hoće i vrati se, ako hoće.

Sada me uhvati neizmjerna tuga. Tmasta bol prepolovi mi nutrinu i u tom čarobnom trenutku shvatim kako sam “preko noći” zavoljela Shia.

Viknem glasno: – Ej, ti mali gade! Predajem se!

Eto ga! Stvori se odjednom ni od kuda. Leti po sobi kao kad je stigao. Sve drugo je isto. Gledam ga. Leti. Otvorim prozor skroz i odmaknem se par koraka bojeći se slijedećeg prizora.

Ipak, osmjehnem se i kažem: – hajde maleni, idi.

Ne sjećam se više točno, no ono što i danas prati sjećanje na taj čas, jest snažna, nezaboravna ćutnja i osjećaj nevjerojatne ljepote. Osjećaj oslobađanja od do tada nepoznate metalne težine koji me još uvijek ponekad tišti i usrećuje istočasno.

Shi sleti na gredu. Ostane tako kao da mi želi reći – dobro mi je tu, našao sam na kratko mir i sigurnost. Lijepo smo se družili, baš ti je dobro sve što je tvoje i što si mi dala, i ti si meni posebna, ma da….stvarno. Zatim pomakne malo krila, zamigolji se kao da se sprema udobno namjestiti i tako ostat,i ali ne, rastvori ih punom dužinom pa proleti par puta amo-tamo po mojoj sobi, pogled uperi prema prozoru i punom snagom ispred mog lica i suzama ovlaženih očiju izleti iz sobe.

Gledam često u gredu. U prozor ne gledam, naročito kad je otvoren, iz čistog i prostog straha kako bi mi se moglo dogoditi da vidim onu drugu stranu i da nalik Shiju uletim u nečiju sobu i da me iz te sobe tjeraju ili pak silom žele zadržati.

Uostalom, ne bih željela živjeti kao šišimiš.