Piše: Edit Glavurtić

Viđala sam ih povremeno u tramvaju broj 18, liniji koja spaja bečki Zapadni i Južni kolodvor, a kojim sam se svakodnevno vozila na posao. Oboje su bili ljudi srednjih godina, neugledni i prilično zapušteni. Žena uvijek u nekim staromodnim kostimima, tanke kose uništene lošom trajnom, bez traga šminke, bez mrvice ženstvenosti. On – njena preslika u muškom obličju.

Dok smo se tako vozili, povremeno sam pogledavala prema njima. Držao ju je za ruku, ponekad su razgovarali, češće šutjeli a ja sam se osjećala kao voajer uhvaćen u gledanju nečeg suviše intimnog, a opet, prizor je bio takav da nisam mogla odvratiti pogled.

Iz to dvoje kao da je isijavala svjetlost koju niste mogli ne vidjeti. Svaki put mi se činilo kao da se gospođa Ljubav osobno nadvila nad to dvoje sredovječnih, neprivlačnih ljudi.

Okrenuti jedno drugom, oni nikoga i ništa nisu primjećivala, u svom svijetu bili su odvojeni od svega. Očigledno je bilo da je ona u njegovim očima najljepše biće na svijetu, jer pogled kojim je taj muškarac gledao tu ženu bio je pogled – zagrljaj, toplina, erotika, tajna samo njima poznata.

Bila sam u čudu i zbunjena. U to vrijeme u čvrstoj i stabilnoj vezi koju još ništa nije zaljuljalo, mlada i uvijek dotjerana, ali, godinama me nitko nije gledao na taj način. Čudo iz tramvaja nije imalo ničeg zajedničkog ni sa blistavim fotografijama časopisa koje sam tada kupovala, a na kojima su zaljubljeni parovi s estrade i filma demonstrirali javnosti svoju ljubav i sreću. Sve je bilo tu, ljepota, stil, mladost … ali nigdje onog pogleda, ni sjaja u očima.

Dok su ono dvoje iz tramvaja samo tiho uživali jedno u drugom ne primjećujući ništa i nikoga. Iz prikrajka sam gledala ljubav na djelu, u bojama u kakvima sam je samo rijetko imala priliku vidjeti. I odjednom je postalo jasno da ne smijem prestati vjerovati, kad je eto očito da ona ima svoje čudne putove, i može se pojaviti bilo gdje, bilo kome, bilo kad.

Za nju čovjek ne treba biti mlad. Ne treba biti ni imućan, dotjeran, uspješan, lijep. Ne treba biti ništa, jer ako ga Ljubav pronađe, tada će biti sve, i više od toga.

I tako… odjednom sam shvatila da trebam ustrajati u nadi da sigurno na svijetu negdje postoje oči koje će me gledati pogledom onog čovjeka iz tramvaja broj 18. I ljubav me nije iznevjerila.