Piše: Edit Glavurtić
Stihovi: Vjekoslav Majer (Snijeg)

Kako god čovjek živio, bio grešnik ili svetac, umjetnik ili bludnik, bogataš ili skitnica, svatko kad tad stigne na zadnju stanicu. I ona je svima ista; tu završavaju sve nade, snovi i planovi, sve nerazriješene svađe i bezvezna, sitna zamjeranja.

Zašto se toga ne možemo prisjetiti kad se toliko uzrujavamo zbog posla, nesporazuma s prijateljem, nerazumijevanja najbližih, nedostatka novca i vremena, potreba koje su uvijek veće od mogućnosti, žudnja za onim što se ne može dobiti, a omalovažavanje onoga što se ima?

U jednom trenutku, kad se duša otkine i poleti, ostat će samo još pitanja krajnje jednostavna, i nekako ne vjerujem da će imati veze s mojim kreditom, stanom, izložbama i slikama koje sam naslikala.

Možda prije… koliko sam voljela, i koliko praštala? Jesam li bila melem na ranu, ili ulje na vatru? Jesam li pokušala razumjeti, ili sam osuđivala? Jesam li podizala zidove, ili brisala granice? Jesam li živjela samo za sebe, ili se još netko budio sretan pri pomisli da postojim? Jesam li grabila samo sebi, ili sam uzimala s mjerom obzira i suosjećanjem za drugog? Je li zbog mene netko plakao, bio žalostan i brinuo? Ili me je možda blagoslovio?

Memento mori… šapuće prelijepi, veliki anđeo smiren u kamenu… memento mori. Kako je kratak taj let od jedne do druge obale.

U vremenu kad se čini da je muka tolika da se ne može podnijeti, utješna je misao da prolazi sve, pa i ta muka. A u danima kad je život lijep, sunčani dan, opet se dobro podsjetiti da nakon sunca slijede oblaci i padaju kiše.

I da ”vječna na tom svijetu samo mijena jest”. Jer, prolaze tuge i zanosi, svećanosti i ispraćaji, ljeta i zime. Prolaze prijateljstva i velike ljubavi, prolazi sve, pa i sam život.

Bol će minut, sve će minut,
moja draga.
Smrt će naše breme skinut.
Kuda će se duša vinut,
tko će znati?
Zemlja će smirenje dati:
mora biti vaga.
Bol će minut, sve će minut,
moja draga.