Piše: Romano Bolković

Tijesna zemlja naslov je romana Mije Mirkovića, Mate Balote; spomenuo sam ga u jednoj davnoj rečenici o mome ocu:

Moj je otac rođen i pokopan u selu Raklju, odakle je i Mijo Mirković, Mate Balota.

I onda nastavljam:

To se selo spominje još u Istarskom razvodu:

»I bivši v jutro poli maši, idoše v Rakalj na obed. I kada obedvaše vsa gosp(o)da, i tako sedoše pod ledonju pred vrati. I tu pride list od komuna puljskoga i v njen prosahu komun puljski g(ospo)d(i)na kneza i g(ospo)d(i)na markeza da bi do jutri, do obeda, počekali, i tako da ote prit na loki Srberu, i da se vsi ondi najdu: to im je pravo na puti od razvod i kunfini meju njimi, I tako stvoreno be«.

Te davne, 1312. godine, Rakalj se nalazi u vlasništvu goričko-pazinskih grofova, što znači da mjesto datira barem iz 13. st. ili čak od ranije; očito je iz listina da su Hrvati tada odlazili na mašu slušajući svoga ‘gospodina’ tj. župnika, da su imali komune (pa i danas glasuju za SDP), da su bili i težaci i markezi, a da je Rakalj još kadikad bio ladanjsko mjestašce kakvo je i dan danas!
Da, i privatni su i javni problemi isti: razvodimo se već stoljećima!

Iz Istarskog je razvoda razvidna i uporaba hrvatskog jezika u administrativne svrhe:

(…) I ondi gospodin Menart sluga naprid sta i pokaza listi prave v keh se udržahu zapisani razvodi i kunfini meju Sovińakom z Vrhom i Plzetom, ki bihu pisani na let Božjih 1195., ke listi ondi pred nas trih nodari postaviše, keh ta gospoda izibra: jednoga latinskoga, a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat, poimeno od mesta do mesta, kako se niže udrži, po vsoj deželi. I tako mi niže imenovani nodari preda vsu tu gospodu pročtesmo kako se v ńih udrži. I tako onde obe strane se sjediniše i kuntentaše i kordaše i razvodi svojimi zlameniji postaviše, i jednoj i drugoj strani pisaše listi jazikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebe shraniše jazikom nemškim. (…)

Da, dakle…

Moj je otac rođen i pokopan u selu Raklju.

Ovih sam dana zrmanu pomagao oko nekih katastarskih poslova, i bit će da su me lokacijske dozvole podsjetile na Tijesnu zemlju. Budući da obožavam okretati Google Earth, palo mi je na pamet pogledati orto-snimke Raklja: pogledati Kalavojnu, rodnu kuću moga oca, Sv.Agnezu, groblje…

Iz nekog, njemu očito predobro poznatog razloga, moj je otac – iako je od rane mladosti cijeli život proveo u Zagrebu – inzistirao da bude sahranjen u rodnom selu Raklju.

Ali, prije nego nastavim, da vas naputim na položaj Raklja: ponad Raškog kanala, tridesetak kilometara od Pule, na istočnoj obali Istre.

Dakle, velim, htio je biti pokopan u Raklju.

Na novom groblju, jer staro je već prepuno: kažem da je Rakalj stoljetno selo, velim da se tamo hrvatski pisalo od davnina, i tako i moja obitelj zna svoju genealogiju unatrag četiri stoljeća, uglavnom zahvaljujući pametnim i revnim župnicima.

Otac je tamo rođen, i znao je zašto želi počitavati u istarskoj crljenici, tijesnoj zemlji rakaljskoga groblja.

Približio sam se rodnoj kući moga oca na par stotina metara visine, i kliznuo niz cestu: na toj je cesti netko od tamošnjih blogera pobrojao 108 škulja, što se meni čini kao cjepidlačenje: put kojim prolazim do groba moga oca, none, nona… nikada me nije prenuo iz reminiscencija.

Evo tog puta, dolje, na fotografiji.

Gledao sam noćas taj put prvi put sub specie aeternitatis, iz svakodnevne vizure dragoga Boga.

Približio bih se cesti i polako kretao duž sela pokušavajući vizualizirati svaku kuću čiji bih krov prepoznao: na stotinjak metara od kuće moje obitelji kuća je tete Ane, potom – poli šterne – zie Marie, pa onda Martinčića…

Otac je volio prolaziti taj put, mjesece je mirovine provodio u Raklju već od ranoga proljeća, i ne mogu ni zamisliti koliko ga je puta na početku i na kraju svoga života prohodao: zasigurno je znao svaku spomenutu škulju, i svaki dragi kamen svakog suhozida.

Uglavnom, tim je putem prošao i posljednji put.

I sad, gledam: jedan zavoj, drugi, oštarija, Crkva… – i već smo na kraju puta!

Nekako mi je kratak taj put, od kuće do groblja.

Spopala me tuga.

Ne zbog vlastiti smrtnosti: gledao sam noćas u tu Istru, u taj Rakalj, u taj put od kuće do groba moga oca, i nikako se nisam mogao oteti nepobitnom dojmu da je taj put nekako – prekratak!

Taj put, koji je bio njegov životni put.

Iako su već prošle godine otkako je umro, noćas sam ga poželio nazvati.

Valjda je to značenje riječi sam: to, kad više nikoga od njih ne možeš nazvati.

Kad shvatiš zašto je zemlja tijesna.