Piše: Melita Rundek

Krade se. u Hrvatskoj. Remetinec pun. Nedovoljno. Novce nitko ne vraća. Navikli smo.

No, dobro, ali postoji utočište od stvarnosti, umjetnost. Mjesto istine i pravde. I od svekolike umjetnosti, poezija najintimnija, najiskrenija i najoosobnija.

Na fejsu ljudi dijele sve jer je fejs naš život svagdašnji. Dijele se i intimne stvari pa tako i poezija. Prve pjesme, trenuci gnjeva, strasti, uspomena. Ono najosobnije kao novčanik s dokumentima, jmbgom i oibom.

Čovjek, ako je pošten, ne bi očekivao da mu ukradu novčanik. Uvijek se iznenadi koliko ima lopova. Ali na policiji ti objasne: oni vas uvijek zaskoče, oni su ispekli svoj zanat, znaju kako.

Volimo fejs. Objavimo pjesmu i onda nam je lajkaju. Godi. I ima puno zadovoljstva u tome, povežeš se s ljudima koji također pišu, koji stvaraju i nnaprosto testiraš svoje misli i osjećaje, kako odzvanjaju kod drugih.

E, da.

Pokažeš novčanik i dokumente raznim ljudima koje si upoznao.

Na fejsu objaviš pjesmu i onda ti je, primjerice, ukradu. Možda ne naslov, ali cijelu njenu utrobu koju si izokrenuo dvaput da bi je sročio. Pa se iznenadiš. Ne mora ni ego toliko stradati, ali se ipak iznenadiš. Kako je pod tvoje osjećaje moći ili nemoći netko drugi napisao ime. I to čak niti ne skriva. takozvana bezočna krađa.

Ali da svijet bude bezočan.

Gdje za to odjel u Remetincu?

Nema ga. A da ga i ima ni novci ni pjesme se ne vraćaju.

Ali mi ipak nije jasno. Kako možeš ukrasti nečije intimne predmete kao spomenar, upotrebljene gaćice, čašu u kojoj je skupio svoje suze ili ono što je povraćao nakon gnjevne svađe?

Pa očito. Krade se sve.

Moj prijatelj Martek kaže: to ljudi nekiput ni ne čine svjesno. Lijepo im je. Sviđa im se. Pa uzmu. Na neki način je kompliment.

Hvala na takvom komplimentu.

Ali onda u rasadniku sve bude puno cvijeća. Mojeg, tvojeg, svačijeg. Ne zna se čijeg. Da, ni med cvetjem ni pravice.

Trubaduri se nisu potpisivali pod svoje pjesme jer je autorstvo novog doba. Ime i prezime. Ali ipak ga volimo. Svoje ime i prezime.

Joj, bit će da smo tašti. Da li?

Napisala sam članak za Grakalića, a u stvari sam samo htjela reći: hvala na komplimentu! Ja svoje intimne stvari imam zavedene pod svojim potpisom.

No, možda je to sasvim krivo.