Nedjeljna

Ispod stabla pokisle krošnje
Vrijeme ulazi u mene
I nebo koje skače u vis
I zemlja koja tone u sebe
Zvona su išamarala listove
Krave svoj put repom
Da zauvijek jedno ostane
Otkucaj ispraćen grijehom

Nada je zelena posuta bijelim
Iz cvijeta znanog duši koja strepi
U polumraku gostinjske sobe
Iz njegovih je suša kušala vode

Kao da se nešto između dva svijeta
Spustilo kišom u nedjelju vijeka

(Angela Bonacin, studeni, 2013.)