Poglavlje iz zaboravljenog svijeta kojeg jedu ribe

Kao da sam travka stisnuta u školjci
Kao svjetlo u grmu planike
Uvijek sam nesto plaho i meko
Oduvijek gledajući more

Kako da me ostavi na pučini njegova gordost pusta
Kao otkinutu svijest sa nebeskog puta
Čisto rođenu
Zar ne

Dobro jutro
Čovjeku na obali koji gleda jugo
Kao što pjesma nije bez glazbe
Neće ni vjetar bez slomljene grane

Dobro jutro otoku koji ne pripada nikome
Jer ne pripada ni žulj tuđeg prsta
U pjesmu će stati sve
Al’ se neće nahraniti usta

Kao da sam čovjek koji traži svoje
Makar ovdje ili bilo gdje
Ovaj ću svijet zdrobiti u sitno
Da ga jedu ribe

(Angela Bonacin, studeni 2013.)