Piše: Snježana Banović

Gotovo sa sigurnošću možemo reći da su balovi, plesovi, svečani dočeci i slične soirees – održavane od početka XVIII.st. u palačama zagrebačkog gornjeg grada, a kasnije i u samoj zgradi kazališta – tijekom XIX. stoljeća postale tradicija zagrebačkog društvenog života i što je naročito zanimljivo, suvereni dio programa ondašnje kazališne kuće bez stalnoga ansambla, vodstva i ustrojstvai. Izgleda da je današnji HNK, izmoren neučinkovitom upravom i ispraznim repertoarom bliži modelu (malo)građanskog pogleda na kulturu više nego ikad u posljednjih stotinjak godina. Reći će jedan od dežurnih kolumnista s naše medijske scene: «Na austrougarskoj razini napokon nismo više kočijaši; unaprijedili smo se u prvorazredne konzumente i ceremonijalne meštre kiča».ii

Jer, nakon famoznog i po svim medijima opjevanog Opernbala koji se održao u HNK prije nešto više od tri mjeseca, kreatori te priredbe oduševljeno najavljuju idući, koji će naravno već tada biti tradicionalan. Pritom, od «marketinškog» zanosa kojim nas pozivaju da uskočimo pravo u XIX. stoljeće, zaboravljaju da je narodna kazališna kuća priređivala takve – današnjim rječnikom rečeno – evente, još onda kad (ograničena austrougarskim okovima svake vrste) nije mogla sastaviti nacionalni repertoar.iii Dakle, kako stvari danas stoje – preko grla zaduženo središnje nacionalno kazalište umjesto najava za premijere koje su već trebale biti čvrsto dogovorene i razrađene u planu za Grad i Ministarstvo, najavljuje se, kao jedino čvrsto mjesto u kalendaru za 2006. – Opernbal u veljači. Visokim cijenama usprkos, mjesta je još malo, a svatko kome je dugo čekati do veljače 2006. može se rasplesati na kojem od balova koje u redovitim razmacima u Zagrebu organiziraju udruge odvjetnika, novinara, diplomatski zbor i različiti dobrotvori i moćnici. Pritom ne brinite ni najmanje o tome što bi nam na ovu nuvorišovsku balsku pomamu odvratili vizionari hrvatskoga kazališta od prije sto i pedeset godina – Dimitrije Demetar, Josip Jelačić, Ivan Kukuljević-Sakcinski, Janko Drašković, Ljudevit Vukotinović i ostali koji su u želji za kontinuiranim repertoarom na narodnom jeziku, a zbog kroničnog nedostatka novca, glumački i jezično izobraženog ansambla te posve suhe narodne dramatične proizvodnje morali pribjegavati i mnogim neumjetničkim sadržajima privlačnim agramerskoj publici. Bilo je sigurno da će im priredbe takve vrste donijeti u vječno suhu kazališnu pjeneznicu znatna sredstva za rijetke dramatične predstave. Članovi tadašnjih kazališnih odbora – volonteri izabrani među najviđenijim građanima iz cijele Hrvatske kojima je u to doba bilo povjereno upravljanje kazalištem, pribjegavali su različitim producentskim trikovima kako bi namaknuli novac za održavanje zgrade, za plaće malobrojnih zaposlenika i za rijetke predstave. Jedan od najpopularnijih i najsigurnijih načina bili su balovi, tj. redovni plijesovi na koje su gornjogradske dame i gospoda hrlili kao i ovi naši današnji šljivari ne pitajući za cijenu. Časopis Danica – iako se nije resio kao mnogi ovovremeni šareni listovi titulom medijskog pokrovitelja takvih događanja – tijekom cijelog svog izlaženja pratio je redovito na svojim stranicama balska događanja i pikanterije iz damskih soba za odmor, garderoba i plesnog podija. Sve od 1. studenog pa do 30. travnja 1862. g. npr., za organizaciju balova potrošeno je čak 1630 forinti, otprilike ista svota je utrošena u istom periodu za dramske prijevode, tekstove ulogah, garderobu i pokućstvo zajedno. Pritom, dohodak od istih balova bio je impozantnih 2765 forinti.iv

Tijekom prve polovice XIX.st. osnivaju se u Agramu i brojna društva čiji je glavni zadatak organiziranje zabava i svečanosti po privatnim i javnim prostorima grada. Plesao je cijeli Gornji grad,v svi cehovi i društveni slojevi imali su svoje balove i najrazličitije slične zabave.vi Doduše, raskošne i raskalašene zabave, plesove pod maskama, širom Europe popularne žive slike (tableau vivant) i komedije (naravno, na njemačkome jeziku!), sve s jakim erotskim nabojem, u svojoj je palači organizirala grofica Sidonija Erdödy još sredinom XVIII. stoljeća, kad ostali u Zagrebu nisu ni znali “što je to ples”vii O njima puno znamo preko vrijednoga zapisivača zagrebačkih tajni Baltazara Adama Krčelića koji ih u svojim zapisima po naslovom Annuae naziva “trijumfom razblude” te nastavlja: “Ona nije smatrala nedostojnim sebe, da sama s nekoliko pripadnika prvih obitelji predstavlja u nekoj njemačkoj komediji prema čemu je ipak građanstvo i plemstvo osjećalo neku odvratnost. Njima se to nije ni moglo svidjeti, jer su prije smatrali obrazinu i krabulju nečim đavolskim.”

No, moda gornjogradskih raskalašenih zabava koju je u Zagrebu započela grofica Erdödy nije se mogla zaustaviti. Tako 1754. godine, očito iz nekih političkih interesa, požeški grof i budući župan Požeške županije Antun Janković organizira za zagrebačku elitu višednevni spektakl: “Želeći se još jače dodvoriti i steći zasluge kod Dijaneviii i nekih drugih, gospodin Antun Janković ne samo zakaza za određeni dan svečani javni ples, sam plaćajući ulaznice za sve da tako zbog slobodna pristupa bude što veći broj učesnika, nego također priredi u Kuševićevoj kući sjajnu i raskošnu večeru koja ga je stajala mnogo novaca. Na nju prema svom nahođenju pozva žene, oficire i druge, štoviše, beskorisnim troškovima ukrasi hram razblude raznolikim slikama s natpisima. Tim je slikama nastojao simbolički prikazati sve što se u kraljevini događa ili se dogodilo, nadodavši posvuda na dnu njemački potpis. To je on izveo s prikladnom rasvjetom i ukrasom, do kojeg je mogao doći, pa je to ostavio izloženo kroz tri dana. Svi su mu čestiti ljudi to zamjerili, a odobravali su mu samo njegovi suučesnici. Bilo je ukupno 6 slika, kojima su se prikazivale razne zgode. Natpise nisam smatrao vrijednim da zabilježim, jer su bili djetinjasti. No ni sami simboli nisu prikazivali ono, što bi bili morali ili htjeli. Stoga nije vrijedno da budu zabilježeni. Uvedena je raskalašenost u živoj slici, gdje se čovjek igrao sa ženama, uvlačeći svoje noge među njihove, tako da su se njegove noge nalazile među nogama žena, i to jedna noga između nogu jedne žene, a druga između nogu druge. Razvrat najuglednijih žena, tj. grofica pod simbolom krmače koja spava odjevena u prozirnu tkaninu i grimiz…”

I sam August Šenoa bio je inspiriran atmosferom živih slika koju je s Jankovićeve zabave vjerno, za buduća pokoljenja prenio Krčelić te je po njima i napisao dramatični rasplet romana Diogeneš. Usto, Šenoa će raskošne i raskalašene Jankovićeve žive slike proglasiti prvim kazališnim predstava u Zagrebu.

Plemenitaši i građani, ali i oni najsiromašniji pučani plesali su i zabavljali se redovito, i to u popularnoj Pivari u Basaričekovoj 4 (tada Pivarska ulica).ix Malo je poznato da su svoj bal imali i glumci. Nakon što je okupio kakav – takav ansambl, Josip Freudenreich, taj energični organizator, pisac popularnih igrokaza, redatelj i najveća glumačka zvijezda gornjogradskog teatra bio je i organizator i glumačkih balova koji su se šezesetih i sedamdesetih godina održavali u zgradi Streljane na Tuškancu.x Kasnije, 1863. godine, kada je kao impresario preuzeo vođenje teatra, organizirao je raskošne redutne balove u samoj zgradi kazališta. Najviše ih je bilo u siječnju i veljači 1864. – čak devet te mu je taj posao očigledno išao odlično jer je zahvaljujući njima uspio inkasirati čak 1312 forinti koje su mu poslužile za pokrivanje drugih, «predstavljačkih» troškova.xi

No, još prije Freudenreichova zlatnoga doba balova, a nakon definitivnog odlaska njemačkih glumaca sa zagrebačke pozornice, dugo je tinjala mržnja na sve njemačko, pa se na oglasima za ples često isticalo kako se neće svirati «tuđi» plesovi, nego će to biti pravi narodni bal. Tako je zbog balova znalo doći i do incidenata i svađa, baš kao što se dogodilo, iz sasvim drugih razloga, aktualnom pročelniku za kulturu Vladimiru Stojsavljeviću koji je zbog jedne ironične i nesenzibilizirane izjave zaratio s nekim medijima i pojedincima iz HNK i Vipneta – suorganizatorima prošlogodišnjeg «bala nad balovima». No on, za razliku od tadašnjeg gradskog načelnika nije morao dati ostavku. Naime, 1862. za vrijeme jednog bala priređenog u plesnoj dvorani u Opatičkoj18.,xii kada je bio pušten valcer, tadašnji je veliki župan i domoljub Ivan Kukuljević Sakcinski počeo zviždati u znak protesta! Za njega su još bile svježe rane desetljeće dugog apsolutizma i obračuna s njemačkim glumcima koji su Zagreb napustili tek godinu dana ranije. Revoltiran takvim postupkom velikog župana, ađutant tadašnjeg bana Josipa Šokčevića potpukovnik Ludvig pl. Wocher izazvao ga je na dvoboj što je uzrokovalo niz žučnih rasprava koje su došle čak i do Sabora. Na kraju, pod brojnim političkim i inim pritiscima pale su i ostavke: odstupiti je morao čak i gradski načelnik Vjekoslav Frigan. Što se tiče Sakcinskog, nije poznato da li je izišao na dvoboj, no poznato je da je ubrzo nakon ovog incidenta učinio politički salto približivši se Beču i provodeći nerijetko baš protuhrvatsku politiku.

No, sedam godina ranije, iskustvo redovitog zalaženja u plesne dvorane pomoglo je istom Sakcinskom, poznatom i po članstvu u Kazališnom odboru, a još više po uvođenju hrvatskog jezika u Sabor i Kazalište u sastavljanju «društvene igre iz zagrebačkog života» Ženit se il ne ženit.xiii

Dvočinka napisana po uzoru na doajena bečke pučke komedije Johanna Nepomuka Nestroya, pokušava na satiričan način prikazati blaziranost agramerske gornjogradske kreme. Već sama imena likova govore dovoljno: gospođa «od svieta» Slavoljubićka, kicoš Stepihlebić i vlastelin Tvrdinja Sebiradić na jednoj strani, predstavnici su besposličarskog sloja «bez duha i sluha»xiv čiji su jedini poslovi spletkarenje, njemčarenje i snobovska prenemaganja svake vrste, dok su na drugoj strani mlade snage u koje sam autor polaže svoju krhku nadu: mladi književnik Miroljubić i njegov prijatelj Iskrenović. Sakcinski se vrlo oštro kroz usta Radoslava Miroljubića koji se «više voli na balovih s jednom ili dvima gospodjama duhovno zabavljati nego li sa stotinama orahe treti ili praznu slamu mlatiti»xv obrušuje na zagrebačko «visoko» društvo koje u želji da dostigne nedostižni bečki uzor misli samo na plesove, zabave, ogovaranja, promenade i kavane te pretpostavlja novac i brzi uspjeh u društvu iskrenosti i poštenju. Poznato? Idemo dalje: Stepihlebička će predbaciti Miroljubiću odnos prema zaručnici i toplo mu preporučiti kako se ima ponašati u braku: «Ma zato joj nećete uskratiti soiree kod prijateljica ili u dvorani, vizite varoške, a kadikad ladanjske, šetnje po promenadah, po biskupovoj bašči, Jurjavesi a u fašniku balove gjegod oni bili, maskerade, teatre i u obće zabave kao što ih imamo i trebamo».xvi

Ipak, austrougraski nastrojene snobove nije se moglo preodgojiti po novim pravilima preko noći – unatoč jakim umjetničkim i edukativnim nastojanjima Sakcinskoga, Demetra, Vukotinovića i ostalih odbornika, koji su ponekad precjenjivali umjetničke snage u kazalištu namečući im neizvediv repertoar koji nije bio po volji ionako malobrojnoj publici. Zato je podilaženje snobovskim kapricima publike moralo ostati još dugi niz godina sastavni dio zagrebačke «kulturne politike»: plijesovi su bili na repertoaru ravnopravno s talijanskim operama i njemačkim, rjeđe hrvatskim igrokazima te su u programskoj kolajni sastavljenoj još od opsjenarskih predstava, cirkuskih i akrobatskih priredbi činili financijski bitan udio u kazališnoj blagajni koja se tijekom petog i šestog desetljeća XIX.st. nerijetko potpuno praznila bacajući često Upravljujući odbor u očaj.

Plesna (redutna) dvorana koja se nalazila na katu Cragnolinijeve zgrade na Markovu trgu (danas se u toj dvorani održavaju sjednice Skupštine grada) bila je često bogato urešena te ispunjenija krinolinama i svečanim surkama i uniformama nego dosadni njemački igrokazi koji su do povijesnoga 24. 11. 1860. činili okosnicu slabašnog repertoara. Bilo je naravno i slučajeva kad su troškovi nadilazili dobitak (21. kolovoza 1852. npr. za čak 45 forintixvii) te je kazališna blagajna još više patila. Nije ni čudo, često su se morali nanovo ličiti zidovi dvorane, dame su tražile opremljene sobe za odmor, sočne zalogaje, pjenušac i bečki skrojene oprave.xviii Balovi i slične priredbe bile su privlačni i lokalnim ugostiteljima – za pokladni bal 1853. izbila je velika svađa između dva zagrebačka slastičara oko dozvole za prodaju njihovih slastica. Morao je zasjedati i Odbor te odlučiti koji od dvojice ponuđača peče bolje kolače.xix

U siječnju 1863. g., Zemaljska vlada odobrava projekt popravka kazališne zgrade te potpisuje ugovor u visini od 8000 forinti s poznatim zagrebačkim graditeljem Ivanom Jambrišakom, te se zajedno s krovom, stepenicama i prilazom popravlja i plesovna dvorana, kao i uzlazne s time u savezu stojeće stube. Zanimljivost je još veća kad joj se pridoda podatak da su parketi za plesnu dvoranu dobavljeni u Grazu, a iz istog je grada doveden i stolar Joseph Grillvitzer da ih postavi jer je bio povoljniji od zagrebačkih stolara.xx

Osim balova, obilježavali su se u toj zgradi koju je 1834. podigao veletrgovac Kristofor Stanković nakon dobitka na bečkoj lutriji, važni datumi društvenog i političkog života, dočekivali velemoćnici, slavili rodjendani i započinjali veliki društveni pokreti – u rujnu 1854. npr. predložio je Upravljajući odbor da se u povodu imendana njegovog veličanstva cara i kralja Franje Josipa dade predstava Dochter des Regiments, te da se svečano rasvietli izvanjsko pozorište kazališnoxxi. Primadona je imala čast da jedina za tu priliku dobije novoskrojenu opravu.

Dvije godine ranije, u lipnju 1852., Odbor dobiva težak, ali sladak zadatak – rujansku organizaciju dočeka carskog veličanstva i po mišljenju mnogih zaštitnika kazališnog zavoda Franje Josipa te planiranje svečanosti koja se ima održati u toj prigodixxii.

U tim teškim godinama Bachova apsolutizma Vlada je jedva, tek godinu ranije ranije, uspjela otkupiti zgradu Stankovićeva kazališta dioničarskim udjelima građana te proglasila Kazališni odbor, prvo službeno upravno tijelo u povijesti hrvatskog glumišta. No, nije još bilo domaćih umjetnika pa je ravnatelju Artističnoga odbora Dimitriji Demetru trebala cijela godina da okupi grupicu priučenih hrvatskih dobrovoljaca koji su napokon u siječnju 1852. izveli Dumasov komad Gospođica od Saint Cyra prije koje se govorio Preradovićev prolog znakovita stiha: Hram stekosmo, oltar sagradismo, na njem gori plamen domoljublja. Naravno, tadašnji apsolutizam nije dopuštao nadanja takve vrste pa je «Dioničko društvo za osnivanje hrvatskoga kazališta» ubrzo likvidirano, a družina poslana na gostovanje u Karlovac te se više i nije vratila u Zagreb. No, političko dodvoravanje monarhu nije smjelo doći u pitanje. Zbog kratkoće roka, za doček mladoga cara, sastavljen je jednostavan program koji se sastojao od svečane carske pjesme, posebnoga prologa (autor je Petar Preradović) i izvedbe nekoliko arija Lisinskijeve opere Ljubav i zloba. Izgleda da je operni poduzetnik Ulisse Brambilla čija je trupa godinama boravila u Zagrebu bio zadovoljan ponuđenim honorarom (500 forinti) te je ubrzao je svoj dolazak iz Milana. Prilika je to bila i za siromašnoga Lisinskog da zaradi, uz novokomponiranu svečanu pjesmu još i 80 forinti za raspisivanje nota za zbor i soliste. Doček cara iznosio je za tadašnje prilike visokih 3300 forinti, iznos koji je visoko nadilazio godišnji prihod kazališta, ali se mora priznati Odbornicima da su iskoristili priliku i angažirajući gotovo sve gradske meštre uspjeli u kratkom roku, kako-tako, urediti iznutra i izvana trošnu i tehnički gotovo posve neopremljenu zgradu Kazališta.

Već na prvom sastanku uviđaju da su prostorije kazališta odveć skromne za njegovo veličanstvo pa «bude odlučeno» proširiti središnju ložu, tapecirati je i dekorirati (carski barjak crveno – bijeli s lijeve strane) i bolje osvijetliti, uz to prostrti treba od ulaza u zgradu do lože zeleni tepih. Poznato je da kazalište Sve do 1864. kazalište nije imalo sredstava za uvođenje plina, te su, unatoč gotovo nikakvoj protupožarnoj zaštiti, jedinu rasvjetu pružale su voštanice i uljanice. Za tu priliku zamoljene su gradske ustanove i pojedinci da posude kazalištu svoje lustere tj. – viseće svijećnjake. Za pozlatu velikog svijećnjaka i urešavanje svečane lože angažiran je zlatar Karl Haman. Angažiran je i slikar iz Graza za zidne slikarije, popravljene su strehe i drvenarija, a i pofarbana je cijela zgrada sivom bojom, čak i kapci na prozorima. No, usprkos trudu i golemom trošku, Car je bio izuzetno nezadovoljan boravkom u Zagrebu, naravno, ne možemo to pripisati organizatorima dočeka i svečanosti u kazalištu već odnosima unutar Monarhije koji nisu išli na ruku Hrvatima i banu Jelačiću koji u to vrijeme više nije bio u milosti Cara. Mladi vladar nije bio ni osobito omiljen u puku – zvuci oduševljenja nisu se mogli čuti na ulicama grada čiji je sirotinjski zapušten izgled zapravo zgrozio cara. Zvuci antidinastičnog i separatističkog sadržaja bili su glasniji i to je jedan od razloga potpunog i definitivnog carevog hlađenja od Jelačića.

Zagreb je morao učiniti sve da ispravi propuste pa je sljedeće godine, na dan ženidbe istog cara s prelijepom bavarkom Elizabetom Bavarskom – Sissy (23. IV. 1853.), njihovu sreću poželjelo uveličati i Kazalište – «naredjeno je da se rasvietli velelepno, te da se tom prigodom izvedu Puritanci, najuspjelija opera sezone a i odgovara smislu svetkovine, te da se otpjeva pjesma cesarska te da se uresi zgrada pozorišta slikami njegovog veličanstva i prejasne mu zaručnice».

Ne treba ni napominjati da se već sljedeće godine obilježilo rođenje djeteta carskih veličanstava svečanom predstavom po izboru Demetra i Kukuljevića, a njihov zajednički posjet Zagrebu 1869. g. bio je prilika da se Zagreb iskupi za fijasko iz 1852. Sve je bilo svečanije, bogatije i vedrije – zajedništvo učvršćeno, a bal u redutnoj dvorani – nezapamćen.

Veličanstvu je sigurno laskala spektakularna svečanost u kazalištu, a kažu da je i carica Elizabeta zbog svoje jednostavnosti i srdačnosti doživjela još veće ovacije. Organizatori pak, mogli su odahnuti – car je konačno bio svoj na svome, a oni nisu nikada prije bili bliži svome bečkom uzoru.

Iako četvrt stoljeća kasnije balovi više nisu bili u prvom planu, ovdje svakako treba spomenuti svečano otvorenje nove zgrade kazališta u listopadu 1895. koje se odvijalo po protokolu kojeg je odobrio ban Hedervary u dogovoru s bečkim dvorom i peštanskom vladom. Ni tada težište nije bilo na kulturno – političkom značenju toga događanja, nego opet na ceremonijalu fokusiranom u čast Franje Josipa koji je u Zagreb stigao treći put i pred kojim je Khuen htio pokazati svoje zasluge za razvoj Hrvatske. Za «event» naslovljen službeno kao Doček Njegovoga ces. i kralj. Apoštolskoga Veličanstva Franje Josipa I. 1895., donesen je prethodno Zaključak o izboru organizacijskih odbora – «dekorativnog» (22 osobe), «stanbenog» (18) i «rednog» (123)xxiii. Naknadno su formirani još i «Plesni odbor” i “Odbor za bakljadu”. Grad je bio okićen s 40 tisuća svjetiljki te u tu svrhu tražen oprost carine za uvoz rasvjetnih tijela, a nabavljeno je i 500 baklji za serenadu i bakljadu. Nabavljeni su «lampioni za pjevače» i «lampice za rasvjetu», kao i 300 štapića za navedene lampione Naređeno je «lijepo i svečano kićenje» Trga Josipa bana Jelačića i Trga Franje Josipa, s napomenom da prvi Slavoluk treba biti monumentalno izveden “po osnovi arhitekta Pilara u osi zapadne privezne ceste u pravcu Trenkove ulice”. Mesnička ulica iza spomenika Račića i obeliska, te ulaz na Sveučilišni trg također su bili raskošno dekorirani, a s njima i Kolodvor te kazališne parcele u Ilici. Odbor je posebno napomenuo da Trg Josipa bana Jelačića te Ilica trebaju biti posebno dekorirani dodatnim rasvjetnim tijelima. Sveučilišni trg dekorirala je sama Visoka zemaljska vlada, a «plinskim zvijezdama» rasvijetljene su Mesnička i Markova ulica. Dijelile su se ulaznice za Crkvu prigodom tihe mise na kojoj je prisustvovao car.

Na svečanom otvorenju se tako našla carska austrijska i mađarska vladajuća svita, a uz nju dakako i Khuen s najvišim odličnicima svojega režima. Mudri Stjepan Miletić iskoristio je svoj intendantski utjecaj te na vlastitu inicijativu pozvao i istaknute hrvatske kulturne djelatnike.xxiv Franjo Josip doputovao je u Zagreb 14. listopada 1895. u osam sati ujutro, a prije toga je Khuen donio vreću šljunka iz Mađarske, prosuo po zemlji i izjavio: “Sada hodate po mađarskoj zemlji.”xxv Istoga dana u 14 sati svečano je, u pratnji svoje svite, predstavnika vojske i Crkve otvorio novo kazalište. Najprije je u foyeru pročitana spomenica koja je kasnije bila položena u šupljinu kamenoga stupića što se nalazi usred balustrade na središnjoj terasi. Monarh je potom s pratnjom izašao na terasu, udario triput srebrnim čekićem po stupiću i proglasio novo kazalište otvorenim. Poslije toga, spustio se na pozornicu, gdje ga je dočekao Miletić, pozdravio ga i predstavio mu kazališno osoblje. Gledalište je čitavo to vrijeme bilo prazno.

Istoga dana u 19 sati održala se svečana izvedba Miletićeva prigodnoga scenskog prolog “Slava umjetnosti” te osma slika opere Ivana pl. Zajca, “Nikola Šubić Zrinjski” i to u prisutnosti monarha, njegove pratnje i uzvanika. Nakon toga, na scenu je stupio Miletić obrativši se Franji Jospipu kao “uzvišenom licu ljubljenoga vladara”, te spomenuvši na kraju “zanosni usklik iz hiljadu grla – Živio hrvatski kralj!”.xxvi Miletić je po završetku otpratio Franju Josipa do otvorene kočije, zahvalio mu na posjetu, a car se, potom povezao «sjajno rasvijetljenim ulicama gradskim”. Sutradan je austrougarski car i hrvatski kralj bio gost na svečanom plesu u zgradi Kola.xxvii

Ipak, već sljedećega dana, 16. listopada prije podne, dok je monarh bio u posjeti Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, skupina studenata na čelu s pjesnikom Vladimirom Vidrićem je na Jelačićevom trgu spalila mađarsku zastavu i time otvoreno demonstirala protiv mađarske tiranije nad Hrvatskom.

A danas? Novoj hrvatskoj buržoaziji važno je pokazati se na skupom plesnom podiju i pritom afektirati o kontinuitetu balskih tradicija koje su prekinula neka mračna vremena i koja su, um Gottes Villen, već desetljeće iza nas. Sada oni mogu plesati poput kreme u New Yorku i Dubaiu, pa kad «šušnu» nekoliko tisuća kuna za mjesto u loži s voljenim sponzorom nevažno im je da se pritom najveće zadovoljstvo ogleda na licu izvjesne Elizabeth Gürtel, vlasnice licence bečkog Opernbala, ali i znamenitog hotela Sacher, središtu nostalgije za carskom slavom i sjajem u nekad i voljenoj i omraženoj, ali ipak zajedničkoj nam metropoli. (2005.)xxviii

Bilješke:

i. Prve javne plesove u Zagrebu je organizirao Johann Weilhammer, vođa neke glumačko-plesne trupe koja je trbuhom za kruhom došla u naš grad osamdesetih godina 18. stoljeća. Ubrzo po dolasku organizirao je u palači Vojković svečane plesove koji postaju senzacija i glavna zabava gornjogradske kreme, a to ostaju i dugo nakon Weilhammerovog odlaska iz grada, naročito kada palača prelazi u vlasništvo obitelji Oršić (1806. – 1847.), pa Kulmer (1847. – 1870.) i konačno Rauch (1871. – 1931.) Danas je u njoj Hrvatski povijesni muzej.
ii. Nacional, 03. 02. 05.
iii. Balovi su pripređivani i prije prelaska kazališta na Markov trg 1834. g. U staroj zgradi maloga Amadeovog teatra u tadašnjoj Kazališnoj ulici (kasnije Demetrova) našlo se mjesta i za plesnu dvoranu na prvom katu.
iv. «Izviješće računa Namjesničkom vijeću Vlade» , Acta Theatralia, VII kutija, god. 1862. Hrvatski državni arhiv, Zagreb. (dalje HDA).
v. Plesne dvorane imale su u svojim palačama brojne plemenitaške kuće na Gornjem gradu: grofovi Jelačići, Draškovići, Keglević, Sermage, Hellenbach, Kulmer, Vraniczany-Dobrinović i Buratti (palača Dverce). I nekim bogatim građanima neplemićima svidjelo se u svojim kućama imati dvorane za ples ukrašene ogledalima i slikarijama. Najljepša od njih zasigurno je bila na prvom katu palače obitelji Frigan, na uglu Opatičke i Demetrove ulice. Danas Arhiv Grada Zagreba.
vi. Od sredine XVIII. i tijekom XIX. stoljeća na programu raskošnih kućnih zabava plemića i bogatog zagrebčkog građanstva najčešće je popularni žanr “živa slika” (tableau vivant). U svojim zapisima Annuae, kanonik Baltazar Adam Krčelić žestoko kritizira svoje suvremenike, upravo zbog lascivnih prizora koji su se mogli vidjeti prilikom prikazivanja živih slika. No, iz njih se također lako može iščitati i razvoj toga žanra među bogatim slojem zagrebačkoga građanstva toga vremena.
vii. Isto.
viii.Terezija rod. Illeshazy, žena banskog namjesnika, grofa Adama Baćana, ljubiteljica i organizatorica privatnih zabava u Zagrebu.
ix. U drugoj polovici XVIII. st. u toj su se pivnici davale i neke komedije i igre, zna se da je neke od njih izvodio komičar Unger iz Graza, a već 1790. dozvolu za plesove tražili su Augustin Schnepf i Josip Mohović koji su i ranije uveseljavali građanstvo glazbom.
x. Danas kino «Tuškanac». Zgrada je izgrađena 1808. na imanju obitelji Oršić. Tamo su se održavale različite priredbe, plesovi i balovi.
xi. Acta Theatralia, VII kutija, spis 18720. HDA

xii. Danas je to dvorana Zavoda za teatrologiju i književnost HAZU. Kuću je 1838. g. podigao grof Karlo Drašković, a već 1846. prodao ju je ilircima za njihov Narodni dom, Muzej, Čitaonicu, Kasino i Gospodarsko društvo. i to za «malu cenu od 28 000 For». Dom je odmah dobio ime «Dvorana» po najvećoj prostoriji u kojoj su se održavala različita okupljanja, pa tako i svečani plesovi. Dvoranu je adaptirao Aeksandar Brdarić, protezala se od zapadnog do istočnog pročelja u južnom dijelu palače, imala galerije s ogradama od kovanog željeza, bijele drvene stupove sa pozlatom i ornamentiranim kapitelima i kasetirani strop s tadašnjim modernim uzorcima – visećim žirovima i artičokama. Godine 1875. pregrađena je, pa otad postoji samo njezina polovica. Otvorenje Narodnog doma bilo je 1847. g., te je na plesu organiziranom tom prilikom prisustvovalo 550 ljudi! Slika te popularne palače našla se i na igračim kartama koje je izradio Josip Bäck, koje su po njoj i dobile ime: «Dvorane zagrebačke karte»
xiii. Dramolet nije nikada tiskan, rukopis je u Arhivu HAZU, sign. XV 23/C II 6, a dva prijepisa s podjelom uloga, ali bez navedenog autora nalaze se u Zavodu za teatrologiju HAZU, inv. Broj 74.
xiv. I čin, 1. prizor
xv. I čin, III prizor
xvi. I čin, 5.. Prizor. Zanimljivo replicira Miroljubić – u njega nema nimalo svijesti o ženinoj eventualnoj samostalnostu u kretanju ili ne daj bože odlučivanju. Sakcinski je pravi tradicionalni muž kojem je svaka ženska samostalnost teški grijeh. Njegov junak će kao iz topa: Uskratiti? To nedaj bože! Ona će moći svako mijesto posietiti i svuda se zabavljati gdie bude htiela i mogla ali samo zajedno samnom, razumiete li me milostiva gospodjo, samo zajedno jer se poštenoj i dobro odgojenoj gospodji nimalo ne pristoji da hoda po zabavih ili po javnih miestah sama ili s prijateljicama, dočim joj muž i dieca po drugih mjestih zabave tražiti moraju, koje su im često i radi zdravlja nuždne. (I čin, 5. prizor)
xvii. «Zapisnik Upravljujućeg odbora» od 23. kolovoza 1852., Acta Theatralia, HDA.
xviii. Za razliku od tadašnje, današnja «elita» nije očito spremna za sudjelovanje na balovima austrijske provinijencije: novinar Globusa T. Čadež obrušio se tim povodom u svom tekstu na posjetioce bala. Kaže, «prošlo je, očito, dovoljno mnogo vremena od raspada Austro-Ugarske Monarhije da Hrvati zaborave plesati valcer. Štoviše, više nemaju ni što odjenuti za bal: gotovo raritetni bili su uzvanici u klasičnom fraku, malo je bilo onih u smokingu, nisu bili rijetki oni bez kravate, a u bifeu je, gdje je za 39. tisuća kuna neto nastupila Nina Badrić s bendom, ordinirao i jedan neobrijani momak u trenirci.» Globus, 4. 2. 2005.
xix. «Zapisnik Upravljujućeg odbora kazališta» od 19. veljače 1854., HDA.
xx. Acta Theatralia, VII kutija, spisi 12827 (1862. g.), 1228, 12398 , 12859, 18851 (1863. g.) HDA.
xxi. «Zapisnik Upravljujućeg odbora kazališta» od 30.rujna 1854., Acta Theatralia, HDA.
xxii. M. GROSS, Počeci moderne Hrvatske, Zagreb 1987. : Uprava se dakle nalazila u nesređenom stanju kada je «Njegovo cesarsko-kraljevsko apostolsko Veličanstvo posjetilo svoj «hrvatski narod» u rujnu 1852. Uza sve velike pripreme i izdatke unatoč golemoj oskudici, te pučke svečanosti na koje su bili dovedeni mladi seljački parovi u narodnoj nošnji, uza sve dočeke na kojima je sudjelovala cijela elita, car je bio vrlo nezadovoljan. Stanovništvo Zagreba nije moglo zasvjedočiti» podaničko «strahopočitovanje i priverženost» jer je prerevna policija onemogućila svjetini da se približi carskoj sviti dovoljno blizu da bi se čulo njezino klicanje. Jelačić se mučio da dokaže vječito sumnjičavom bečkom središtu da je riječ upravo o tome, a ne o «separatističkim» i antidinastičkim osjećajima. Sve u svemu, mladi je car stekao vrlo loš dojam. Zato se njegova antipatija prema Jelačiću još povećala. Dakako, zahvalnost prema «spasitelju carevine» primorala ga je da Jelačića prividno ostavi na vlasti sve do njegove smrti. Osim toga, bilo je i smiješnih situacija: Jelačić je htio paradirati pred carem s «banderialcima», dakle s bivšim slobodnjacima, koji su bili dužni ići u rat a imali su vlastite uniforme. No, pokazalo se da to nije moguće jer većina nije imala hlača koje su se pokidale svakodnevnim nošenjem umjesto civilnih hlača. O carevu boravku vidjeti u HDA pod: Banska Vlada PMH 83.
xxiii. “Doček Njegovoga ces. i kralj. Apoštolskoga Veličanstva Franje Josipa I. 1895.,” Acta Theatralia, HDA.
xxiv. Hrvatsko narodno kazalište 1894-1969, enciklopedijsko izdanje, Naprijed i HNK Zagreb. Zagreb, 1969.
xxv. Neven BUDAK; Mario STRECHA; Željko KRUŠELJ, Habsburzi i Hrvati. Srednja Europa. Zagreb, 2003.
xxvi. Hrvatsko narodno kazalište 1894-1969, enciklopedijsko izdanje. Naprijed i HNK Zagreb, Zagreb, 1969.
xvii. Vjera KATALINIĆ, «Ban i/ili kralj? Glazbene svečanosti u čast velikodostojnika u Zagrebu u drugoj polovici 19. stoljeća». Narodna umjetnost 45/2. Zagreb, 2008.