Piše: Emir Sokolović

Kazivanje da netko tko se odvaži da se pogubi u nekoliko trena pred očima ima cio svoj život, koliko god bivalo temom isključivih pristupa, za gospodina L nije više imala osnova od kako se uspeo na krov četverospratnice i netremice zurio u vrevu koja se ovaj sunčani septembarski dan odvijala pod njegovim stopalima.

Da se može ustvrditi kako je imao određeni problem bez rješenja koji ga je doveo na atiku zgrade u ulici 9. maja br 14 bio bi sretan. S pozicije razumna promatrača dalo bi se utvrditi da sredovječni gospodin nije imao nikakvog povoda do da istraje u životu koji je imao uz sve specifičnosti za koje bi se moglo reći da su sve ali ne da su, čak, i nelagodne. Materijalno situiran, uvažavan ali i rijetko u društvu viđan. Možda bi se moglo reći čak i da je asocijalan. No, nalazio se nad šetačima zureći u šetajuće mrlje među koje ima nakanu da se odvažno obruši. Tihi zastoj, komu se podao, nije bio iskaz sumnje u nakanu. Ne bi se smjelo utvrditi ni da je nastao iz razloga ne bi li naišao slučajni stanar i zapodjenuo razgovor koji bi ga razuvjerio od čina koji je izvjestan. Samo je stajao i zurio vjerujući da će ga u odsutnom trenutku posjetiti odgovori na pitanja koja nije ni potakao; naprosto da će doći i da će biti.

Gospodin L je radio kao knjigovođa u Velikoj gradskoj banci. Svako jutro predano se kretao na posao, pauzu nikada nije koristio. Niko ne bi nikada mogao reći da je u njegovu zahtjevnu poslu bilogreške. Ili niko ne može čuti da ju je iko ikada pomenuo. Živio je u pitoresknoj kućici onkraj mjesta i, ako iko išta može ustvrditi vezano za dobrog gospodina L, redovito bivao viđen kako odjeven u sivi krombi kaput s pelc kragnom, policilondru koji je zasvodnjavao redovito izbrijano lice s ulaštenim brcima i monoklom na oku i aktentašnom pod miškom ide u jednom ili drugom smjeru; k banci ili od nje. U mimohodu sa sugrađanima pozdravljao bi ih blagim naklonom i podizanjem cilindra. Ali redovito bez izgovorene riječi.

Ukoliko biste u ovako delikatnoj situaciji pitali gospodina L što ga nagoni na takvo ponašanje i nijemo stajanje nad prolaznicimau ulici 9. maja broj 14 neznano da li bi mogao reći bilo što do da se ujutro probudio s time. Razlog?! Zar postoje za ono što smo kadri učiniti? Ili drugi dohranjuju umnost predpostavljajući ih?

Desilo se tako da ovo jutro gospodin L, umjesto k banci zaputio se ka zgradi na čijem krovu se nalazio zureći s visine na druge prolaznike. Tako gotovo tri sata ne namjeravajući voditi bilo kakav monolog niti promišljati o činu koji će učiniti tačno onda kada bude znao da treba. I bio je srećan. One koje je poznavao i sretao uvijek su tražili razloge za djelovanje, a on… on će jednostavno… I u tom momentu je iskoracio u prazno. Osjetio je kako mu vjetar šiba lice te u odlučnom momentu dohvatio rukom i pritisnuo o glevu polucilindar da ga ne bi u padu zagubio. Osmjeh je nastanio njegovo lice. I tup udar. Uokolo je prskalo; ljudi su vrištali. Žmurio je duboko svjestan i srećan jer je osjetio poilucilindar pod rukom. Vrisci su se pretočili u žamor koji je konstantno bivao prisutan te ga nagnao da lagano otvori oči iako vjerujući da je trud jalov. Ipak pad sa četvrtog sprata.

„Dopustite da prođem gospodo! Prolaza molim, ja sam liječnik!!!“ – prva slika zapuhanog dobrog doktora Lucidijusa ga gotovo nasmija pored nesnosne boli koju je počeo je osječati u lijevom kuku. Poslije doktorskog pregleda odvezli su ga u istim kolima, u koja je pao, natovarena crvenim pomorandžama do doktorove kuće gdje su ga oprali i zbrinuli. Osim polomljene butne kosti i jakog naboja nije bilo nikakvih drugih posljedica. Koliko god ne želio bio je primoran prva dva mjeseca obitavati u sobi u doktorovoj kući u kojoj je bila smještena i ordinacija.

Po zbrinjavanju je u prvih dvije sedmice bivao jako prekorjevan od strane dobrog doktora i izložen skoro pa ignorisanju zbog čina na koji se odvažio. Za razliku od mrgudnog ljekara sestra, draga Meg, ga je nesvakidašnje pazila. Svakodnevno su mu, po ljekarskoj dozvoli, počeli i posjeti kako familije tako i drugova koji su ga tješili uz uvjeravanje da ga ucjelosti razumiju zboreći mu, uz to, kako ih je trebao kontaktirati prije tako odvažna čina. Te da ništa nije vrijedno čovjeka i da se trebamo navići nositi u cjelosti sa izazovima koje život sobom nosi. Pomenuto ga je nezaboravno zabavljalo neovisno o posljedicama kojima je bio izložen. Moglo bi se ustvrditi da nije bilo dana a da netko znan ili znatiželjnik koga je – možda – u prolazu sretao nije došao u posjet.

Nakon dva mjeseca premješten je kući sa detaljnim uputama doktora Lucidijusa po pitanju vježbi kako bi se povratila funkcija slomljenog kuka tako i savjetima čemu i kako da se posveti daljem životu neosvrčući se na proživljeno uvjeren da i traženje uzroka svemu može opetovati stanje i odluku gospodina L koja može da okonča i neželjenim ishodom. Narednih dva do tri mjeseca dodjeljena mu je i sestra koja će ga obilaziti i biti mu na usluzi. Bar u dva navrata po četiri sata.

U narednih godinu dana nije mogao vjerovati da kroči istom ulicom uredno izbrijan s ulaštenim brkovima i aktentašnom pod miškom dok je išao ka banci u kojoj su jedva dočekali da se vrati. Ista lica, iisti blagi naklon uz podizanje polucilindra i dalje su odisala među srećnim prolaznicima.
U momentu se našao na račvanju ulica i umjesto k Velikoj gradskoj banci s istim nesmiljenim osmjehom u očima, skrivenim ispod svjetlucavog monokla, zaputi se u ulicu 14. jula broj 9. Pogleda u džepni sat. Za pola časa počinje banka s radom. Možda, ovaj puta, stigne na vrijeme.