Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: David Hockney

Kao što samo ime govori, bila je to siromaška torta – samo dva jaja, umjesto maslaca margarin, umjesto mlijeka voda.

U boljim danima u kremu bi se dodalo malo čokolade da se stvori iluzija obilja, ali to nije puno pomoglo, na nepcu je svejedno ostajao okus siromaštva i nedorečenosti.

Nikad je nisam osobito voljela (čeznula sam za kremšnitama i parfe tortama) ali me „vodena“ tvrdokorno pratila kroz sve rođendane i blagdane djetinjstva i mladosti.

Mama nije slutila koliko mi ta torta zapravo ide na živce svojim suhim zamjenskim okusom. Nisam joj to mogla reći, kako bih kad sam bila sam svjesna da je za skromnu radničku plaču od koje smo nas tri živjele čak i takva torta veliki luksuz.

Zavidno sam gledala kolače u vitrinama slastičarnica, sa čežnjom mislila na rođendanske torte prijateljica koje su imale sreću da odrastaju u prilikama boljim od mojih. I ne sluteći da vodenu tortu ne volim, mama ju je uporno godinama radila u svakoj svečanijom prilici.

Posljednji put jela sam je za vrijeme uskršnjih praznika, zadnjih koje ćemo nas dvije provesti zajedno. Večer ranije doputovala sam iz Beča, a mama me probudila šalicom kave koju mi je po običaju donijela u krevet, i tanjurom na kom je bila kriška torte „da se malo zasladim“. Odmah sam prepoznala da se radi o mojoj „vodenoj“ prijateljici koju dugo nisam vidjela. I odmah mi je bilo jasno da ju je ispekla onako slaba i umorna isto poslijepodne nakon što se vratila s kemoterapije, samo da ujutro može obradovati svoju princezu. Odjednom, cijeli proživljeni život bio je u tom komadu suhog kolača: odricanje i vjera, i sva dobrota koju ljudsko biće može doživjeti.

Steglo me u grlu toliko da sam jedva protiskivala zalogaje sve vrijeme hrabro se šaleći na račun torte koja se evo kod nas peče već punih trideset i pet godina, a još je, zar ne, tako fina i ukusna a tako nevjerojatno „jeftina“!

Krajem iste godine mama je zauvijek otputovala noseći sobom recept za tortu koju sama nikad nisam ispekla, niti sam je poslije njenog odlaska ikada više jela.

Međutim, dogodio se nešto neobično. Dok danas stojim u najboljoj zagrebačkoj slastičarnici pred vitrinama prepunim kolača koji su zaista jedan bolji od drugog, ja mislim na vodenu tortu!

I vjerujete mi da bih istog trenutka zamijenila sve one kremšnite, kardinalice i zaherice, sva blaga Vinceka, Demela i Sachera kad bih mogla još samo jednom na nepcu osjetiti onaj sirotinjski okus margarina i vode u polusuhom biskvitu.

Što se dogodilo? Kako je to moguće? Mora biti da je stvar u vremenu… ono svim stvarima odredi pravi predznak i i na kraju sve postavi na pravo mjesto.

Mada se ponekad pritom uspostave posve drugačije vrijednosti.

Čak i kad se radi o tako banalnim stvarima kao što su maslac i margarin.