Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Henri Marisse

Da sam mogla o tome sama odlučivati, svoj bih život slikala nježnim, akvarel bojama. U prirodi sam osjetljiva, plaha i mirna, pa bi se to lijepo nadovezalo. No, vanjske okolnosti nisu mi bile ni najmanje akvarelne, i koliko god ja težila miru i staloženosti, u mom je životu uvijek bilo trzaja i naglih promjena, drame, situacija kojima se moralo preko noći prilagođavati, bolnih nenadanih rezova, nekoliko početaka ispočetka.
I nije preostalo nego naviknuti se na kontrast, toplo hladno, svjetlo tamno, mirno burno.

Priznajem da sam ranije malo i zavidjela onima koji su cijeli život živjeli u istoj ulici, u stabilnoj obitelji, sa sigurnim poslom, bez velikih promjena i lomova. Ono, posadiš u vrtu drvo višnje, i mirno čekaš da dođe vrijeme za prvu štrudlu. Kako su se stvari kod mene odvijale, ne bih se ja štrudle najela, da sam sama drvo sadila. Ja taman krenem jedno, okolnosti se okrenu drugačije, i treba u trenu reagirati i prilagoditi se.

Tom svom kontrastu sad se pomalo već i smijem.

Evo, baš danas to se to baš lijepo vidi. Dani su „grobljanskog“ raspoloženja, kad se javljaju uspomene, kad nedostaju oni dragi, kojih više nema. Voljela bih već danas poći i urediti grobove i upaliti lampione, da već noćas svijetle, a time bih izbjegla i one grozne gužve koje će sutra od jutra biti na svim prilazima za groblje.

Ali, ne, jer danas moj Dragi slavi rođendan.

A ja želim da se taj dan proslavi kako dolikuje rođendanu, bez bilo čega što asocira na groblje. Zato slavimo, a ja činim sve što srce koje ljubi može učiniti da proslava bude što ljepša, od ranog jutra kuham, pečem, skačem, raspremam, dočekujem jer želim da za njega bude sve najljepše i najbolje, da mu ugodim, da uživa i da bude sretan. Plešemo, jedemo, smijemo se, priželjkujemo još puno ovako lijepih svečanosti.

Tugovati mogu i sutra. I misliti na moje… ionako znam da nitko od njih ne bi zamjerio što nisam lampione upalila dan ranije, osim možda babe Milke, ali ona je ionako posebna priča. Eh, da…

Dok slikam, pažljivo miješam boje, pa ih dugo usklađujem, dok ne dobijem oku ugodne omjere. E, kad bih mogla tako i u životu, ali, naravno, nema toga! Tu je sve u kontrastu: žarko narančasta odmah pored parisko modre, zelena zemlja tik uz kardinal crvenu, siva i citron žuta, pa ti uzmi ili ostavi. Ja uzimam, što ću, nema druge. I mogu reći da je čak i lijepo.

Vježbam fleksibilnost.